Neobični primjerci stabala i grmova prirodno izraslih smokava rastu na najrazličitijim i često najneočekivanijim mjestima. Na riječkom području ima ih na okomitim liticama i nadnesenim stijenama (primjerice u kanjonu Rječine), na oronulim zidinama i starim ožbukanim zidovima u kojima ima mnogo pukotina (riječki Stari grad, uz obalne šetnice na Pećinama i od Kantride prema Preluku…). Posvuda su te smokve samonikle. Plodove su vjerojatno donijele i ispustile ptice. Poneke takve smokve obilno rode, čak i sasvim ukusnim plodovima, a neke oko sebe šire, u okolni zrak, neobične, ali prijatne, balzamične mirise iz svog lišća, plodova i stabla. Volim zastati ispod samoniklo izraslih stabala smokvi – svojevrsnih prirodnih spomenika i divim se njihovoj ustrajnosti i izdržljivosti života u krajnje negostoljubivim uvjetima*.

Sl. 1. Obilan urod smokve belice iz Sv. Jelene (foto: Jerko Gudac)

Na zidinama riječkog Starog grada rastu divlje smokve. Njihovo je lišće izduženije s duguljastim i užim režnjevima (sl. 3). Plod
im je tvrd i nejestiv. Ali i divlje smokve imaju važnu ulogu u prirodi – oprašivači su pitomih smokava! Ta je pojava kod ove vrste stabla neobično složena i biološki “zapetljana” – radi se, naime, o jednoj sićušnoj osici (Blastophaga) koja sa zbirnih cvatova divlje smokve prenosi polen na pitome smokve. O tome su, a pojava se stručno naziva kaprifikacija, napisane brojne knjige i studije (ali možda o toj pojavi opširnije jednom drugom prigodom). Ovdje bi još bilo zanimljivo ukratko se osvrnuti na brojne sorte domaćih smokava koje rastu uz hrvatsku obalu Jadrana. Našim krajevima daju, uz neizostavne domaće i strane sorte maslina i vinove loze, svojstven i prepoznatljiv izgled.

Sl. 2. Plodovi smokve belice iz Sv. Jelene kod Brseča (foto: Jerko Gudac)

Pojedini naši krajevi poznati su po uzgoju smokava koje bujnim zelenilom pridonose ljepoti primorskih krajobraza. Sjetimo se,
primjerice kvarnerskih otoka – slikovitih terasa u okolici grada Cresa, na Lošinju, Krku… među maslinama uvijek je primiješano pokoje stablo smokve. Hrvatsko Primorje nije izuzetak, raznolikih sorata i ovdje ima na pretek. U Liburnijskom kraju poznate su smokve belice i one velikih plodova koje nazivaju “vuki”. Onih prvih, a osobito ovih drugih danas se nažalost vidi sve manje. Mnoga su stabla zapuštena, ali neka ipak i dalje rode (sl. 1). Zanimljive fotografije stare sorte naziva belica poslao nam je iz Svete Jelene kraj Brseča opatijski fotograf, šumar i zaljubljenik u prirodu, gospodin Jerko Gudac (sl. 2). U Vinodolu se nastoji revitalizirati autohtona sorta vlahinja, a vinodolsko-crikveničko područje postalo je svojevrsni poligon u kome se ispituje mogućnost uzgoja domaćih sorti – bružetke, belice, zamorčice, dolinčice, črnice, petrovače crne, petrovače bijele, črnog vuka i drugih. Takvo bogatstvo krije gotovo svaki kraj uz jadransku obalu!

Osim primjera smokvine osice, manje je poznato da je smokva važna u očuvanju i povećanju bioraznolikosti kraja u kojemu raste. “Ugošćuje” cijeli niz vrsta, od ptica koji se slade njezinim slasnim i hranjivim plodovima do raznih kukaca (dio njih su štetnici na smokvi – smokvina uš, leptirić koji izgriza prozorčiće na listovima, smokvini potkornjaci), a dio su korisni kukci koji uspostavljaju prirodnu ravnotežu i ne dozvoljavaju da se “štetni” kukci previše namnože. Čak i neke vrste gljiva, kao što je saćasti rupičar (Polyporus mori), ali i zimska panjevčica i judino uho često izaberu oštećena ili osušena stabla smokve za svog domaćina.

*Opatijski mandrać (kod paviljona Juraj Šporer) resila je do 2012. godine neobično lijepa, stara smokva, prirodno izrasla iz pukotine zida obalnog šetališta, a onda je iz nepoznatih razloga posječena, čini se da su joj i panj (a bila je potpuno zdrava) premazali nekim otrovom kako ne bi potjerala mladice!

Marko Randić

Sl. 3. Listovi divlje smokve u riječkom Starom gradu (foto: Marko Randić)