"forenzičko" izviješće broj 1.

Prospekt Novosti

“FORENZIČKO” IZVIJEŠĆE BROJ 1.

Na samoj stazi uočili smo nekoliko hrpica životinjske
dlake nekoliko metara udaljene jedne od drugih. To nam se učinilo vrlo
interesantno, pa smo se odlučili poigrati forenzičara i pokušati dokučiti
što se ovdje dogodilo. Nekoliko metara dalje od prve pronađene hrpe dlake,
ispod pješačke staze na položenoj obali rijeke pronašli smo dokazni materijal
broj 1: veliku količinu životinjske dlake na jednom mjestu, dimenzija
1,5 x 2 m.


Slika dokaznog materijala 1 (foto: Iva Mihalić)

Nakon ovog otkrića zaključili smo kako je ovo definitivno “mjesto
zločina”, jer je količina dlake prevelika da bi “žrtva”
odavde odšetala živa. Kako bi utvrdili identitet “žrtve” nastavili
smo pretraživati okolicu. Nekoliko metara dalje, na samoj stazi naišli
smo na dokazni materijal broj 2: životinjske kosti. Dimenzije kostiju
mogu se procijeniti sa slike u usporedbi s gojzericom br. 37.


Slika dokaznog materijala 2 (foto: Sunčica Strišković)

Sada već sigurni kako se doista radi o “žrtvi zločina”,
a ne o “nestaloj osobi” koja je tu samo ostavila svoj zimski
kaput, nastavili smo dalje i na stazi našli prvi i jedini dokazni materijal
koji nas je upućivao na “počinitelja zločina”: izmet u kojem
su se nalazile životinjske dlake poput onih u dokaznom materijalu br.
1.


Slika dokaznog materijala 3 (foto: Iva Mihalić)

Daljnjim pretraživanjem lokaliteta nije nađen više nikakav
dokazni materijal. Gore navedene fotografije poslane su stručnjaku koji
je iz njih vrlo lako pročitao i objasnio što se ovdje dogodilo. Dlaka
je dobro uleknuta zbog toga što je bila pritisnuta snijegom, što objašnjava
zašto smo na dokazni materijal naišli tek kad se snijeg otopio. Kosti
su već dosta suhe što također ukazuje da se tu nalaze već neko vrijeme.
Izmet izgleda poput vučjeg. Iz svega toga mogu se pretpostaviti dva moguća
scenarija. Naša “žrtva” bio je mladi jelen koji je završio kao
plijen vukova, ili je sam uginuo pa su se vukovi i ostale zvijeri hranile
na lešini. Neobično je da je bedrena kost (dokazni materijal 2) ostala
nepregrižena, jer vukovi inače pojedu i koštanu srž, ali ako je bilo manje
vukova (3-4) tada im je bilo dovoljno mesa pa se nisu “zamarali”
kostima.
Zadovoljni iskazom stručnjaka koji je nekolicinu dokaza uobličio u zanimljivu
priču, i bogatiji za jednu interesantnu informaciju o kretanju vukova
u Primorsko-goranskoj županiji uspješno smo okončali ovaj slučaj.

Sunčica Strišković