Dok u planinama u zaleđu često još leži snijeg, a primorje šibaju hladni naleti bure, u zavjetrinama na osunčanim stijenama, roje se “zimske mušice dlakarice”. Tim imenom – ” zimske mušice dlakarice” nazvao sam (isključivo za svoje potrebe raspoznavanja, dok eventualno ne uspijem provesti determinaciju) zdepaste dlakave crne mušice (Diptera) koje pripadaju porodici Bibionidae.

Sl. 1. Mužjak mušice dlakarice (por. Bibionidae) – krupne sastavljene oči prekrivaju čitavu gornju stranu glave (foto: M. Randić)

U široj okolici Rijeke pojavljuju se obično od sredine siječnja pa do početka ožujka. Najčešće ih se može vidjeti za burovita vremena na kakvoj zaklonjenoj vapnenačkoj stijeni smještenoj unutar primorskih travnjaka, ili na malim osunčanim šumskim stijenama u zaklonu svijetlih termofilnih šikara. Ako na staništu nema dovoljno stijena mogu se smjestiti i okupiti i na kavom listu – primjerice na kožastom lišću vazdazelene krkavine (Rhamnus alaternus), (kao što sam opažao u “Šumi Striborovoj” na Biviju, usporedi: www.pd-kamenjak.hr/staze.html) , ili jednostavno sjedaju na vlati suhe trave.

Tijelo mušica je crne boje, što im vjerojatno pomaže upiti toplinu “zubatog” sunca i lakše se zagrijati. Kad ih obasjaju zrake sunca krila im se ljeskaju, pomalo iridesciraju i opalesciraju u duginim bojama. Obično su trome i dugo nepokretno miruju na istom mjestu, teško se odlučuju za let, čemu se ne treba čuditi jer je temperatura u to doba godine još uglavnom niska, a često puše i bura čime se dodatno rashlađuju zrak i podloga.

Kad zasja sunce i, unatoč buri, obično u kakvoj zavjetrini, malo se podigne temperatura podloge i prizemnog zraka, tada mušice dlakarice lijeću iznad kamena i roje se na vršcima suncem obasjanih stijena. Ne treba posebno ni spominjati da ne lete visoko u zrak, već se uvijek drže prizemnih slojeva, jer uz tlo, zbog pojave trenja, bura znatno slabi na svojoj jakosti.

Kasnije u proljeće, na riječkom području i u primorju obično u prvoj polovici travnja, a u Gorskom kotaru krajem travnja i početkom svibnja mogu se vidjeti i njihovi veći srodnici (koje sam za svoje potrebe provizorno prozvao “veće crne muhe dlakarice”), a vjerojatno pripadaju rodu Bibio. One se tada također roje, ali obično ne traže stijene već se rojenje odigrava u sastojinama tek prolistalih grmova maline, oko grmova i manjih stabala na travnjacima, na listovima lopuha uz potoke… Muhe dlakarice povezane su i na druge načine sa svjetlošću, a jedna od njihovih osobitosti jesu i složeno građene sastavljene oči koje su u mužjaka veće nego u ženki i prekrivaju čitavu gornju stranu glave (sl. 1). O svjetlosti i mušicama dlakaricama imamo i drugih opažanja pa ćemo o toj temi možda još imati prilike izvijestiti na našim web stranicama – u rubrici “zanimljivosti iz prirode”.

Marko Randić

Sl. 2. Mušice dlakarice – mužjak i ženka, na stijeni uz obalu mora u uvali Uboka podno Sv. Jelene (Liburnijska obala), obasjana zrakama “zubatog” sunca krila se ljeskaju duginim bojama (foto: M. Randić)