Park prirode rieserferner-ahrn/vedrette di ries-aurina (južni tirol, italija) – ii. nastavak (život iznad granice šume)

Prospekt Priroda, Zanimljivosti


Sl. 1. Karakteristično bilje na “kiselim” alpskim travnjacima
u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: dvodomna bubica
(Antennaria dioica), brkati zvončić (Campanula barbata), polukuglasta
zečica (Phyteuma hemisphericum), arnika (Arnica montana) i trava tvrdača
(Nardus stricta). Na stabljici brkatog zvončića sjedi leptir alpski crnac
(Erebia triaria). (crtež: Ana, Nina i Marko Randić).

PARK PRIRODE RIESERFERNER-AHRN/VEDRETTE DI RIES-AURINA (JUŽNI TIROL, ITALIJA) – II. NASTAVAK (ŽIVOT IZNAD GRANICE ŠUME)

Penjući se iznad granice šumskog drveća i niskih grmova
dolazimo u poseban visinski pojas – tzv. alpski pojas značajan zbog prostranih
travnjaka. Ovdje su vidici neometani drvećem i šumom. U strukturi krajobraza
prevladavaju alpski pašnjaci na kojima je ljeti živo jer se tu izgoni
i napasa stoka. U Parku postoji oko 100 ljetnih pastirskih stanova (u
lokalnom govoru zvani “malghe”). Pastirska djelatnost, koja
je u Parku dopuštena, u znatnoj mjeri pridonosi očuvanju starih ruralnih
tradicija ovoga kraja, što je također važna zadaća Parka.

Među pašnjacima rasprostranjeni su travnjaci s travom
tvrdačom (Nardus stricta) koji su prilično otporni na utjecaj paše. Od
značajnijih i zanimljivijih vrsta biljaka za alpski nardetum mogu se spomenuti
primjerice oštrodlakavi lavlji zub (Leontodon hispidus), zlatni petoprst
(Potentilla aurea), gorska moravka ili arnika (Arnica montana), kravljak
“vrijemekaz” (Carlina acaulis), brkati zvončić (Campanula barbata),
dvodomna bubica (Antennaria dioica), sase (Pulsatilla sp. div.) i drugo
šaroliko planinsko cvijeće (sl. 1). Neke od tih vrsta poznajemo i iz naših
nardetuma, primjerice iz Gorskog kotara, ali većina nam je ipak nova i
nepoznata. Uz pastirske torove i na mjestima gdje se zadržava stoka razrasta
se nitrofilna alpska vegetacija u kojoj buja alpska kiselica (Rumex alpinus),
najtrnovitiji osjak (Cirsium spinosissimum), jedić (Aconitum sp.) i neizostavna
kopriva (Urtica dioica).

Dok je nardetum više pod antropogenim utjecajem zbog
paše, prava klimazonalna vegetacija alpskog pojasa u silikatnim masivima
kakvi prevladavaju u Parku jesu prirodni travnjaci u kojima dominira povijeni
šaš (Carex curvula). Oni se protežu u još ekstremnija staništa. U njima
uspijevaju primjerice švicarski lavlji zub (Leontodon helveticus), polukuglasta
zečica (Phyteuma hemisphericum), kranjski staračac (Senecio carniolicus),
ljepljivi jaglac (Primula glutinosa), najmanji jaglac (P. minima) i brojne
druge vrste. Na izbočenim mjestima, gdje snijeg otpuhuju vjetrovi, caruju
razne vrste lišaja. Izložena staništa obrasta i zajednica planinske eline
(Elyna myosuroides) s mnogim zanimljivim vrstama alpske flore; simbolom
visokih planina – runolistom (Leontopodium alpinum), ledenjačkim klinčićem
(Dianthus glacialis), patuljastom sirištaricom (Gentianella nana), jednocvjetnom
hudoljetnicom (Erigeron uniflorus) i drugim alpskim biljem često privlačnih
i žarko obojenih cvjetova.

Posebnim ekološkim uvjetima izdvajaju se tzv. “snježne
dolinice” vrlo zastupljene u visinama iznad 2400 metara u kojima
se snijeg zadržava sve do početka ljeta. Uza snijeg koji se topi u takvim
snježnim dolinicama procvatu u kratkom ljetnom razdoblju nježne pasvice
(Soldanella sp.) i puzave zeljaste vrbe (Salix sp.) poznate i kao najmanja
stabla na svijetu, tzv. “arbor minima”, visoke svega 1-8 cm,
koje se za vrbe “otkrivaju” tek kad na puzavim stabljikama koje
jedva vire iz tla procvatu prave male vrbove mace.

U tom markantnom vegetacijskom pojasu alpskih travnjaka
raste znatan broj zaštićenih biljnih vrsta pokrajine Južni Tirol. U Južnom
Tirolu zaštićeno je 17 vrsta biljaka, čemu treba pribrojiti i sve vrste
rodova likovac (Daphne), sirištara (Gentiana), sirištarica (Gentianella),
jaglaci (Primula, izuzevši vrstu P. veris) i rogozi (Typha) te sve vrste
porodice orhideja (Orchidaceae) koje rastu na području Pokrajine.

Razmjerno velik broj raznolikih staništa alpskog pojasa
omogućuje i održavanje prilično bogate i raznolike faune. U tim predjelima
proteže se kraljevstvo alpskih svizaca (Marmota marmota) koji čine glavni
plijen surom orlu (Aquila chrysaetos). Suri orao je redovita gnjezdarica
Parka (sl. 2) i gnijezdo savija u nepristupačnim stijenama vrhova. Na
visinskim pašnjacima može se susresti i alpsku bijelku (Lagopus mutus),
još jednu vrstu divlje koke, kao i bijelog zeca (Lepus timidus). I za
jednu i drugu vrstu značajno je da zimi poprimaju zaštitnu bijelu boju
perja, odnosno dlake. Ove dvije visinske vrste moguće je slijediti čak
i do same granice vječnoga snijega.

Izgradnjom pastirskih stanova – “malghi” čovjek
je omogućio opstanak i drugim životinjskim vrstama, kao što su mrka crvenrepka
(Phoenicuros ochruros) i hermelin (Mustela erminea). Tipična ptica alpskih
pašnjaka je planinska trepetljika (Anthus spinoletta) koja gnijezdi u
udubljenjima terena zaklonjenim kamenjem i busenima trave. Na alpskim
pašnjacima bogatim cvijećem zadržavaju se mnogi kukci, osobito skakavci,
bumbari, tvrdokrilci i leptiri, npr. alpski crnac (Erebia triaria) (sl.
1).

Iznad pojasa alpskih travnjaka uzdižu se najviši i najnepristupačniji
predjeli planinskih skupina i vrhova u kojima prevladavaju stijene, točila
i vječni snijeg (firn) koji hrani ledenjake. Led pokriva oko 1.000 ha
površine Parka, ali su preostali ledenjaci u stalnom povlačenju. Veći
broj vrhova premašuje 3000 metara nadmorske visine. Najviši vrh je Hochgall/Collalto
visok 3435 m ispod kojega se protežu najprostraniji ledenjaci Rieserferner/Vedrette
di Ries (njmački “Ferner” odnosno talijanski “vedrette”
označava ledenjak, što je ušlo i u naziv Parka).

U ovom pojasu izolirani travnati otočići u obliku jastučastih
nakupina pojavljuju se tu i tamo na povoljnim staništima prisoja i stjenovitim
policama u nižim položajima, dok su ostala staništa ekstremnih značajki
za živi svijet. Snježna granica je na 2800 metara nad morem. Tu je razvijen
zaseban svijet najotpornijih algi, lišajeva i mahovina s tek ponekom jastučastom,
posebno prilagođenom, cvjetnicom koja se ukorijenila među stijenama. Visinski
rekord među cvjetnicama drži ledenjački žabnjak (Ranunculus glacialis)
koji može izdržati pod snijegom i čitavu godinu, da bi tek dogodine, ukoliko
snježne prilike dopuste, procvao predivnim bijelim cvjetovima. Među jastučastim
biljkama ovih visina ističu se primjerice ružičastocvjetna alpska mužika
(Androsace alpina) i jastučasta pušina (Silene acaulis) kao i razne vrste
kamenika (Saxifraga sp. div.) (sl. 3). Posebna flora ukorjenjuje se dugačkim
korijenjem među napadalo kameno kršje točila. Ovdje rastu samo posebno
specijalizirane vrste, jer, iako je na točilima nešto povoljnija situacija
što se tiče opskrbe vodom nego što je u pukotinama kompaktnih stijena,
stalno kotrljajuće kamenje koje se odronjava sa stijena, nepovoljno djeluje
na korjenov sustav i oštećuje nadzemne dijelove biljaka. Prva cvjetnica
koja se pojavljuje i osvaja morene tek oslobođene leda je nježni jednocvjetni
rožac (Cerastium uniflorum) bijelih cvjetova. Lišajevi roda Rhizocarpon
(“zemljopisni korasti lišajevi”, sl. 3) česti su na silikatnim
stijenama i najbolje su prilagođeni najvišem, tzv. nivalnom pojasu, dok
snježne alge, ponekad u velikoj množini, nastavaju polja firna pridonoseći
njegovom neobičnom crvenkastom ili zelenkastom obojenju.

Do visine 3000 metara, u zonu stijena na kojima su travnate
police, zalaze divokoze (Rupicapra rupicapra). U Parku je i stalna naseobina
od 30-tak alpskih kozoroga (Capra ibex), alpske vrste koja je na svom
posljednjem preostalom staništu u Nacionalnom parku Gran Paradiso jedva
uspjela izbjeći potpunom istrebljenju, a sada je nastanjena u mnogim alpskim
predjelima. Pukotine stijena su i prava gnjezdišta žutokljune galice (Pyrrhocorax
graculus) te gavrana (Corvus corax), ptica iz porodice vrana. U hladnijem
dijelu godine spuštaju se u niže predjele, pa smo ih i mi mogli promatrati
u dolinama, gdje žutokljune galice prilaze naseljima u potrazi za hranom.
Vrlo je ohrabrujuća vijest da su viđeni prvi bjeloglavi supovi u dolini
Arhn/Aurina. Vrsta se u ovim krajevima smatrala izumrlom, a sada se ulažu
znatni napori u njihovu reintrodukciju na područje Alpa. U potrazi za
kukcima i paucima koji se skrivaju u pukotinama stijena, planinske visove
obilazi brzelj zidarčac (Trichodroma muraria). Kamene osuline i točila
nastanjuju snježni vrabac (Montifringilla nivalis), alpski popić (Prunella
collaris), mrka crvenrepka (Phoenicurus ochruros) i sivkasta bjeloguza
(Oenanthe oenanthe).

Po glacijalnim morenama trčkaraju nježni beskrilni kukci
iz roda Machilis te različite vrste paučnjaka koji zajedno sa sićušnim
grinjama, dugoživcima (Tardigrada) i skokunima (Collembola) nastanjuju
najveće visine. Mjesta gdje se tope ledenjaci uz čije rubove procvatu
poneke najotpornije cvjetnice oblijeće leptir alpski apolon (Paranssius
phoebus) (sl. 3). Njegove gusjenice, crno i žuto obojene, hrane se lišćem
muškatne kamenike (Saxifraga moschata).

Od sisavaca najviše dopire snježna voluharica (Microtus
nivalis), koja često gradi svoje gnijezdo u planinskim skloništima, a
penje se i do 3000 metara. Život se održava i usred samih ledenih polja
i firna, gdje sitni kukci – ledenjački skokuni iz skupine Collembola,
ili “snježne buhe” kako ih još nazivaju, često u velikom broju
prekriju polja firna na čuđenje planinara i alpinista. Veliki su oko 2
mm, gotovo crne boje, sposobni su skakati i potpuno su bezopasni jer se
hrane pretežno peludom što ih u te visine nanesu vjetrovi.

U Parku postoje i drugi tipovi staništa, primjerice raznolika
vodena i cretna staništa, jer kao što je naprijed posebno istaknuto, ovo
područje obiluje raznim tipovima vodonepropusnih silikatnih stijena. Osim
brojnih živahnih potočića i potoka što dotječu s rubova ledenjaka koji
se tope, ovdje se zrcali i lijepo jezero Antholzer/Anterselva, bogato
kisikom, koje predstavlja idealno stanište pastrve (Salmo trutta), kao
i brojna manja alpska jezerca. Čitavo područje Parka, a posebno vodena
i močvarna staništa od iznimne su važnosti pri proljetnoj i jesenskoj
seobi ptica.

Park prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina
čini zajedno sa susjednim prekograničnim zaštićenim područjima u Austriji
(Nacionalni park Visoke Ture i zaštićeno područje “Zillertaler Hauptkamm”)
najveće zaštićeno područje u Alpama – proteže se čak na 2.500 km2 i pruža
nadu da će se prirodni procesi u visokim europskim planinama i nadalje
moći nesmetano odvijati na radost sve brojnijih posjetitelja i zaljubljenika
takvih predjela iznimne prirodne ljepote.

Objašnjenja nekih manje poznatih pojmova:

firn – odstajali zrnati snijeg star najmanje godinu
dana. Njegovim postupnim nagomilavanjem i sabijanjem u akumulacijskoj
zoni ledenjaka nastaje led i formira se ledenjak koji se pomiče niz padinu
i erodira svoju podlogu i bokove stvarajući morene.

morena – raznovrstan nesortirani materijal (mulj, pijesak, kamenje)
što ga nose, gomilaju i odlažu ledenjaci

nardetum – poseban “kiseli” tip travnjaka u kome značajnu
ulogu ima trava tvrdača (Nardus stricta, sl. 1)

nitrofilan – organizam koji voli i kojemu su za opstanak potrebne
visoke koncentracije dušičnih spojeva. Nitrofilna flora i vegetacija često
se nalazi uz pastirske staje i torove, na mjestima gdje se zadržava stoka
i pridonosi nagomilavanju dušičnih spojeva u tlu.

nivalni pojas – visinski pojas iznad 2800 metara gdje se zadržava
vječni snijeg, označava ga oskudan živi svijet s prevladavanjem algi,
lišajeva i mahovina

silikatno stijenje – stijene koje sadrže silikate, tj. sastavljene
su od silikatnih minerala koji sadrže soli silicijskih ili kremenih kiselina
H4SiO4. Te su stijene slabo topive i obično nepropusne za vodu za razliku
od karbonata (vapnenaca i dolomita).

Ključne riječi: Alpe, park prirode, pokrajina Južni Tirol, živi
svijet iznad granice šume, flora i fauna, alpski travnjaci, snježna granica,
nivalni pojas

Marko Randić


Sl. 2. Modeli nekih od značajnijih ptica grabljivica, (izloženi na stropu
centra za posjetitelje), koje se najčešće zadržavaju iznad granice šume
u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: sivi sokol
(Falco peregrinus), suri orao (Aquila chrysaetos) i kostoberina (Gypaetus
barbatus). Posljednja vrsta izumrla je u Alpama, ali se provodi projekt
njezine reintrodukcije. (foto: M. Randić)


Sl. 3. Karakteristično bilje oko granice vječnog snijega na visokim planinama
u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: ledenjački
žabnjak (Ranunculus glacialis), patuljasta sirištarica (Gentianella nana),
jednocvjetni rožac (Cerastium uniflorum), alpska mužika (Androsace alpina)
i muškatna kamenika (Saxifraga moschata). Silikatnu stijenu obrasta “zemljopisni
korasti lišaj” (Rhizocarpon geographicum), a na stijeni sjedi leptir
alpski apolon (Parnassius phoebus). (crtež: Nina, Ana i Marko Randić)