Park prirode rieserferner-ahrn/vedrette di ries-aurina (južni tirol, italija)

Prospekt Priroda, Zanimljivosti


Sl. 1. Pogled na šume i visoke planine parka prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette
di Ries-Aurina (foto: M. Randić)

PARK PRIRODE RIESERFERNER-AHRN/VEDRETTE DI RIES-AURINA (JUŽNI TIROL, ITALIJA)

Uspostavljanjem parkova prirode u Južnom Tirolu, što
ni ovdje nije išlo sasvim bez poteškoća, uglavnom zbog protivljenja lokalnog
stanovništva, uspješno je zaustavljen trend naglog širenja skijaške turističke
industrije koji se razmahao u drugoj polovici XX. stoljeća i započeo pogubno
djelovati na prirodne ekosustave. Ovaj dalekovidni potez zaštite u Upravi
pokrajine Južni Tirol omogućio je da danas sve brojniji ljubitelji planinske
prirode mogu nesmetano uživati u ljepotama i neponovljivim predjelima
visokih planina, a lokalno stanovništvo na kraju se saživjelo s parkovima
prirode, lijepo ih je prihvatilo i najzad u njima našlo i svoj neposredni
gospodarski interes. To je i osnovni preduvjet za daljnji opstanak i procvat
ovih zaštićenih prirodnih prostora.

Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina je sedmi proglašeni
park prirode, a drugi je po veličini u pokrajini Južni Tirol. Osnovan
je 1988. godine. Nalazi se na samoj granici s Austrijom, u sjeveroistočnom
kutu pokrajine Južni Tirol. S njegovih južnih obronaka može se vidjeti
veliki skijaški kompleks Kronplatz, koji se nalazi na suprotnoj strani
doline Pustertal/Val Pusteria.

Imajući sreću da su nas gostoljubivi domaćini iz Uprave
parkova proveli kroz centar za posjetitelje i odveli u neke rubne dijelove
Parka, a pogotovo kroz uvid u bogatu literaturu koju je izdala Uprava
parkova upotpunili smo skromne dotadašnje spoznaje o bogatom živom svijetu
ovoga dijela planinskog sustava Alpa. I ovom prigodom želimo još jednom
zahvaliti našim domaćinima iz Uprave parkova Autonomne pokrajine Južni
Tirol na susretljivosti, a čitateljima približiti poneku zanimljivost
i osobitost ovih planina.

S visokim alpskim predjelima kakvi prevladavaju u parku
prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina rijetko smo se imali
prilike dosad susretati – bili su nam nepoznanica, djelomično i stoga
jer su naše domaće planine (Risnjak, Velebit) razmjerno niske, a i drukčije
su geološke građe (karbonati!), pa je ovo bila prilika za susret s jednim
novim svijetom flore, faune i gee.

Bogatstvo bilja i životinja te njihov prostorni raspored
u pojedinim dijelovima Parka uvjetovan je brojnim i vrlo raznolikim ekološkim
čimbenicima kakvi vladaju u visokom gorju. Oni prvenstveno ovise o izloženosti
i položaju terena, o tipu stijena i tla, lokalnoj klimi, nadmorskoj visini,
raspoloživoj vodi i zračnoj vlazi, sunčevu zračenju koje s visinom sve
više dobiva na značenju i nekim drugim ekološkim čimbenicima, kao i o
utjecajima čovjeka. Ovi posljednji utjecaji osobito dolaze do izražaja
u nižim predjelima Parka, gdje čovjek češće boravi. Sastav vegetacije
u najvećoj je mjeri predodređen prevladavanjem silikatnih stijena ovih
planina i s tim u vezi razvitkom kiselih tipova tla, kao i snažnim utjecajima
alpske klime kontinentalnog predznaka. Kontinentalnost klime odražava
se u sastavu šumske vegetacije koja pokriva najniže dijelove Parka. To
su prostrane alpske smrekove šume na kiselim tlima koje pripadaju razredu
Vaccinio-Piceetea. One u ovom dijelu Alpa grade poseban (klimazonalni)
pojas šumske vegetacije. Budući da smreka (Picea abies) nalazi svoj klimatski
optimum upravo u centru Alpa i vrlo je osjetljiva na visoke temperature
i toplotne utjecaje mediteranske i atlantske klime, ona na razmjerno niskim
planinama sjeverozapadnih Dinarida (primjerice u Gorskom kotaru!) ne tvori
takav zaseban pojas šumske vegetacije, već se nalazi na specifičnim staništima
– na mrazištima u udubljenjima terena. Alpske smrekove zajednice se i
po flornom sastavu ponešto razlikuju od onih na Dinaridima. Upravo u alpskoj
regiji su smrekove šume najviše obogaćene tzv. “picetalnim”
elementima flore i odlikuju se subarktičkim i arktičkim, odnosno mnogim
borealnim vrstama.

Montane smrekove šume u ovom dijelu Alpa imaju težište
rasprostranjenosti u visinskom pojasu između 800 i 1400 metara. Za njih
je značajan vrlo siromašan prizemni sloj raslinja koji se sastoji od malobrojnih
vrsta koje podnose zasjenu. Tvore ga pretežno razne mahovine, grmasti
lišajevi te uglavnom malobrojne zeljaste biljke. Gljive su bogatije i
raznovrsnije po svom sastavu jer im odgovara kiselo tlo. Na većim nadmorskim
visinama prostiru se subalpske šume smreke, koje se i ekološki razlikuju.
Krošnje stabala subalpskih smreka su zašiljenije, s granama koje vise
nadolje i dopiru do tla te su često jako zališajene. Ovdje je gušći sloj
niskog grmlja koga tvore osobito borovnica (Vaccinium myrtillus) i rđasti
sleč (Rhododendon ferrugineum). U svim smrekovim šumama pokrajine Južni
Tirol može se tu i tamo vidjeti pokoji ariš (Larix decidua), što je osobito
lijepo u jesen kad se njegove svjetložute prozračne krošnje ističu nasuprot
tamnih smrekovih krošnji. Takvoj slici, kakvu nemamo prilike vidjeti u
našim gorama, mogli smo se upravo diviti pri posjeti Parku. S porastom
nadmorske visine udio ariša se znatno povećava. U tom – subalpskom pojasu,
arišu i smreki se pridružuje još jedna osobita vrsta četinjača, koju također
ne poznajemo iz naših krajeva, a to je peteroigličasti bor limba (Pinus
cembra).

Stabla subalpskog pojasa su često zališajena, a jedna
od vrlo značajnih vrsta lišaja, koja raste gotovo isključivo na kori starih
stabala ariša i manje limbe je vučja letarija (Letharia vulpina), žuti
epifitski grmasti lišaj i jedini otrovni europski lišaj kojim su nekoć
trovali lisice i vukove. Druga značajna skupina epifitskih lišaja su bradati
lišaji roda Usnea, (npr. Usnea barbata), koji vise sa grana smreka, ariša
i limba poput dugih brada i daju tako značajan izgled subalpskim šumama.
Kao rijetko, nađe se u tim šumama i pokoje listopadno stablo poput jarebike
(Sorbus aucuparia).

Smreka, ariš i limba tvore gornju granicu šuma koja u
Parku varira između 1900 i 2200 m nadmorske visine. To je vrlo impresivna
vegetacijska pojava, a u mnogim slučajevima modificirana je i snižena
stoljetnom djelatnošću čovjeka, prvenstveno paljenjem i krčenjem radi
dobivanja alpskih pašnjaka. U nekim predjelima Parka šuma je reducirana
i zbog stare lokalne rudarske djelatnosti jer ove planine obiluju vrijednim
rudama i mineralima. Treba posebno naglasiti činjenicu, koja se (pre)često
nedovoljno uvažava, da je šumska vegetacija, kako u alpskim tako i u drugim
planinskim područjima, od najveće važnosti za očuvanje naselja u dolinama
jer sprečava pojavu prirodnih katastrofa kao što su poplave, bujice, odroni
i lavine. Stoga su zaštićena područja u Alpama dobrodošla protuteža snažnom
novovjekom bujanju skijaških terena čime se uništavaju veliki kompleksi
alpskih šuma.

U visinskom pojasu neposredno uz granicu šume razvijaju
se vrištine niskih planinskih grmića u kojima se, tu i tamo, još nalaze
pojedinačna izolirana stabla poput svojevrsnog prirodnog parka. Među tim
grmićima najzastupljeniji su rđasti sleč ili rododendron (Rhododendron
ferrugineum), vrijes (Calluna vulgaris), niske grmaste vrbe (Salix sp.
div.), alpska azaleja (Loiseleuria procumbens), planinska klečica (Juniperus
sibirica), mahunica (Empetrum sp.) i borovnica (Vaccinium myrtillus).

Šumski pojas nastanjuju različite vrste životinja. Prolazeći
rubnim dijelovima Parka, kroz mješovitu šumu četinjača, pratilo nas je
karakteristično glasanje kreja (Nucifraga caryocatastes), ptica iz porodice
vrana. Njihova glavna hrana u ovim krajevima jesu krupne sjemenke bora
limbe koje one spremaju u spremišta za zimu, a iz zaboravljenih spremljenih
sjemenki izrastu nova stabla. Krstokljuni (Loxia curvirostris) hrane se
obično sjemenkama smreke i ariša. Važnu ulogu imaju djetlići i žune u
dijelovima šume s trulim stablima. Samo na određenim i rijetkim mjestima
Parka može se susresti najimpresivnija ptica starih i neuznemiravanih
šuma – tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus), koji se posvuda povlači pred
nadiranjem civilizacije pa mu zaštićena područja predstavljaju posljednja
utočišta. Dok tetrijebi biraju mjesta bogata šumskim bobicama, njegovi
srodnici lještarke (Tetrastes bonasia) nastanjuju šumske predjele u kojima
je veći udjel listopadnih vrsta kao što su joha, breza, vrbe i lijeska,
čiji pupovi čine glavni dio ishrane. Treći član ove porodice divljih koka
– tetrijeb ruševac (Tetrao tetrix) zadržava se na gornjoj granici šume
i u pojasu niskih planinskih grmića. Ova vrsta tetrijeba je još uvijek
zastupljena u većem broju u Parku. Planinski kos (Turdus torquatus) nastanjuje
pojas klekovine bora. U šumskom pojasu zadržavaju se brojne vrste sisavaca
kao srne, jeleni, vjeverice, lisice, jazavci, kune i drugo, dok divokoze
najviše zalaze u pojas niskih grmića.

Penjući se iznad granice šumskog drveća i niskih grmova
dolazimo u poseban visinski pojas – tzv. alpski pojas značajan zbog prostranih
travnjaka. Na njemu su vidici neometani drvećem i šumom (ali o tome više
u sljedećoj crtici).

Objašnjenja nekih manje poznatih pojmova:

borealne vrste – vrste uglavnom tamnih crnogoričnih
(četinarskih) šuma, kave zauzimaju sjeverne (borealne) predjele Sjeverne
Amerike i Eurazije

klimazonalna vegetacija – razvija se uglavnom bez čovjekova utjecaja,
pod dominantnim utjecajem opće klime. Na europskom prostoru klimazonalnu
vegetaciju (osim na najvišim planinama, tj. iznad šumske granice) čine
uglavnom različiti tipovi šuma.

“picetalan” – (organizam) vezan uz crnogorične šume
smreke (Picea abies)

silikatno stijenje – stijenje koje sadrži silikate, tj. takve
stijene sastavljene su od silikatnih minerala koji sadrže soli silicijskih
ili kremenih kiselina H4SiO4. Te su stijene slabo topive i obično nepropusne
za vodu za razliku od karbonata (vapnenaca i dolomita).

Ključne riječi: Alpe, park prirode, pokrajina Južni Tirol, flora
i fauna, šumska vegetacija, alpske smrekove šume

Marko Randić


Sl. 2. Centar za posjetitelje Parka odlikuje se modernom arhitekturom
i alpskim vrtom s potokom, slapom i vodenim bazenom (foto: M. Randić)


Sl. 3. Alpska smrekova šuma s arišem – ariš je listopadna četinjača i
u jesen mu iglice, prije nego potpuno otpadnu sa stabala, poprime lijepu
žućkastu boju (foto: M. Randić)


Sl. 4. Geološki stup sastoji se uglavnom od silikatnih stijena – izlošci
u centru za posjetitelje; posebno obojena dugmeta omogućuju da se pritiskom
na njih na zaslonu geološke karte pojavi obojeno područje rasprostranjenosti
pojedinog tipa stijene (foto. M. Randić)