22. ožujka svake se godine u cijelome svijetu obilježava „Svjetski dan voda“. Inicijativa je pokrenuta 1992. godine na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru s ciljem da se jedan dan u godini posveti temama vezanim uz vodu. Od tada do danas, svijet se ujedinjuje s fokusom na određenu temu vezanu uz vodu. Teme su bile razne – „voda“ je predstavljena kao stanište, kao neophodan resurs za opstanak, kao pokretač održivog razvoja, kao osnova radnih mjesta, kao pravo, kao nevidljivi resurs… Ovogodišnja globalna tema je „Glacier Preservation“ ili (u slobodnom prijevodu) „Očuvajmo ledenjake!“.
Infografika: Javna ustanova “Priroda” (IvRo)
Zašto?
Ledenjaci ili glečeri u sebi zadržavaju približno 70% ukupnih zaliha slatke vode na Zemlji. Uzme li se u obzir da slatka voda čini tek skromnih 2,5% ukupne količine vode na planetu, od čega je 70% „uskladišteno“ upravo u ledenjacima, jasno je koliko su oni važni. Svi kopneni organizmi, kao i oni u slatkovodnim tijelima, ovise o raspoloživim i stabilnim izvorima slatke vode.
U Hrvatskoj nemamo ledenjake, ali imamo dugotrajne snježne pokrove na planinskim vrhovima (doduše, sve manje). Njihova prisutnost izuzetno je važna jer svojim postepenim otapanjem osiguravaju ravnomjerniju izdašnost krških izvora pitke vode. Kontinuirana distribucija vode kroz tlo pogoduje vegetaciji i čitavom ekosustavu, od vrha planine do dna. Možda nemamo masivne „vječne ledenjake“, ali imamo led u speleološkim objektima naših krških planina, gdje se zadržava tijekom cijele godine. Ti „ledeni“ dijelovi dio su složenog mehanizma koji utječe na distribuciju vode u krškom podzemlju, a kao i ledenjaci, sve su ugroženiji zbog ubrzanih klimatskih promjena.
Fotografija: Speleološki objekt „Lepuška ledenica“ – autor: Lovel Kukuljan (preuzeto s facebook stranice Udruge Estavela i prikazana uz odobrenje autora)
Posljedice otapanja ledenjaka
Otapanjem kopnenih ledenjaka ogromne količine vode dospjet će u mora i oceane. Znanstvenici procjenjuju da bi, ako bi se svi kopneni ledenjaci otopili, razina mora porasla za 65 metara. To je dugotrajan proces, ali ne smijemo samo čekati na njegove posljedice. Procjene su da će se do kraja stoljeća razina mora podići za 1-2 metra. To možda ne zvuči dramatično, ali zapravo jest – mnoga priobalna nizinska područja i obalni gradovi ugroženi su tim porastom. Osim gubitka kopnene površine, otapanje ledenjaka donosi i velike ekonomske posljedice.
Utjecaj otapanja ledenjaka ne ostaje lokaliziran – posljedice se prenose na cijeli planet, sve oceane, zemlje, ekosustave i ljude. Smanjenje saliniteta mora zbog dotoka velike količine slatke vode mijenja gustoću morske vode i može dovesti do poremećaja u strujanju Golfske struje. Njezino usporavanje ili čak prekid značilo bi drastične promjene klime – bez njezina učinka, sjeverna Afrika i Europa imale bi puno oskudnije oborine, a klima bi postala hladnija i suša.
Postoje li pozitivna predviđanja? Da, ali ona su kratkoročna i površna. Otapanje ledenjaka može privremeno povećati dotok slatke vode u rijeke, no kada se ledenjaci u potpunosti otope, rijeke čiji dotok ovisi o njima presušit će. Novi pomorski putevi mogu se otvoriti, no s obzirom na prijetnju nestašice pitke vode i hrane, hoće li to biti od koristi? Otapanje ledenjaka na Arktiku i Grenlandu također otvara put za eksploataciju nafte, no koristi od toga su upitne u kontekstu klimatske krize. Nažalost svi scenariji koje znanost predviđa da bi do njih moglo doći nastavi li se ubrzano otapanje ledenjaka, su loši.
Klimatske promjene ne poznaju granice. Suočavanje s njima nije moguće na razini pojedinih zemalja, već zahtijeva globalno zajedničko djelovanje. Iako nisu svi ljudi odgovorni za zbivanja tijekom industrijske revolucije i trenutni način života civilizacije, odgovornost svih nas je očuvanje jedinog planeta koji imamo.
Možemo li išta učiniti?
Da, smanjiti emisiju stakleničkih plinova, prvenstveno CO2 koji je i vodeći uzročnik (odnosno količina CO2 u atmosferi) ubrzanih promjena klime. Ono što je loše kod klimatskih promjena jest dodatak „ubrzane“. Planet jest u stalnoj mijeni i klima se mijenja, no to su promijene koje se zbivaju i trebaju se zbivati vrlo sporo jer tad se i sav taj živi svijet uspijeva polako mijenjati i preživjeti. Upravo ljudska vrsta jest ona vrsta koja najviše ovisi o drugim vrstama organizama. Naše preživljavanje od osnovnih potreba za kisikom, vodom, hranom, do higijena i odjeće, zatim dalje do lijekova, alkoholnih pića i razno raznih delicija pa sve do čitavih gospodarskih aktivnosti, ovisi o biljnim vrstama, o životinjskim vrstama, o mikroorganizmima…
Kako se boriti protiv neprijatelja koji je istovremeno posvuda?
Na nekoliko razina! Vlade zemalja zajednički se obavezuju na postizanje ciljeva klimatske neutralnosti, što znači i poduzimanje određenih mjera, postepeno ugrađivanje tih mjera u nacionalna zakonodavstva, uređivanje strožih ekoloških propisa, subvencioniranje izgradnji solarnih elektrana, poticanje energetske učinkovitosti. Sve kako bi se smanjile emisije ugljičnog dioksida u atmosferi. Nadalje, tu su i projekti hitne sadnje zelenih površina, drveća, biljaka, očuvanja močvarnih staništa, očuvanja šumskog pokrivača, restauracije prirodnih staništa. Pa kako to priroda pomaže u smanjenju emisije CO2? Vrlo efikasno i besplatno. Šume, tresetne močvare i mangrove, fitoplankton, alge i morske cvjetnice vrlo efikasno pohranjuju CO2 iz zraka putem fotosinteze. Međutim samo prirodni ekosustavi nisu dovoljni za neutralizaciju cjelokupne emisije CO2 proizašlog iz aktivnosti ljudi. Znanost procjenjuje da naši prirodni ekosustavi uspijevaju apsorbirati nešto manje od polovine emisije CO2 (koja je produkt ljudskih djelatnosti i načina života). Samo za usporedbu 1 hektar šumskog pokrivača može apsorbirati 4-10 tona CO2 godišnje, dok samo jedan automobil godišnje ispusti 4,6 tona CO2.
Što mogu učiniti institucije i poduzeća? Mogu raditi na energetskoj učinkovitosti vlastitih prostora i postrojenja, mogu smanjiti korištenje plastične ambalaže i okrenuti se korištenju „zelenih“ alternativa. Velike kompanije mogu financirati projekte usmjerene na obnovu prirodnih staništa, projekte usmjerene na postizanje održivosti. Naravno, kao i Vlada, mogu provoditi ekološke akcije (čišćenje, sadnja i sl) i kako bi smanjili vlastiti ugljični otisak stopala, ali i onaj svojih zaposlenika na način uvođenja rada od doma (za profesije kod kojih je to moguće) jer na taj način ne da smanjuju vlastite troškove pogona poslovnog uredskog prostora, smanjuju i emisiju CO2 koja bi se proizvela dolaskom na posao upotrebom vozila.
Što ja mogu učiniti kao pojedinac?
Možemo koristiti javni prijevoz, onda kad je to moguće. U našim brdovitim krajevima jako dobro znamo da je automobil nužda, no samo uvođenje nekih sitnih navika u korištenje automobila može pomoći, poput optimizacije rute. Isplaniramo li bolje današnju rutu vožnje na način da obavimo što više obaveza usput, smanjit ćemo emisiju CO2 za možda čak 2-3 dodatne vožnje, ali i vlastite troškove za gorivo. Ide li još neki susjed, kolega ili prijatelj u istom smjeru, povezemo li ga još ćemo dodatno utjecati na smanjenje emisije CO2.
Prilikom kuhanja, stvari ćete ubrzati (i smanjiti potrošnju energenta) stavite li poklopac na lonac. Ugasite uređaje koji su u stand by modu. Koristite LED žarulje koje troše manje struje. Sjetite se i lokalnih malih proizvođača (npr. OPG) jer osim što ćete poduprijeti domaće ljude i lokalnu ekonomiju, vjerojatno ćete dobiti i nutritivno kvalitetnije proizvode koji do vašeg stola nisu morali proputovati pola kontinenta ili planete, pri tom oslobađajući mnoštvo CO2 u logističkom lancu. Odvajajte otpad i ono što nazivamo „smeće“ jer samo uz pravilno odvajanje ono opet može postit sirovina.
Ne trebamo svi činiti sve, ali ako svatko napravi nešto, uvede u svoju rutinu barem dvije navedene stvari… I kad to pomnožimo sa 8 milijardi ljudi, učinak će zasigurno biti manja emisija CO2 nego li je trenutna, a tako ćemo biti puno uspješniji u osiguravanju održive budućnosti.