Službeni poster sa stranice https://www.worldwetlandsday.org/

„Svjetski dan vlažnih staništa“ u svijetu se obilježava 2. veljače od 1997. godine, no svoje korijene i ideju vuče još od 1971. godine kada je upravo 2. veljače potpisana Ramsarska konvencija o vlažnim staništima. Cilj obilježavanja Svjetskog dana vlažnih staništa jest podizanje svijesti javnosti o važnosti i značaju vlažnih staništa, isticanje naše (ljudske) povezanosti i ovisnosti o njima te promocija očuvanja (vlažnih) ekosustava o kojima u konačnici i mi ovisimo.

Ramsarska konvencija donesena je u cilju očuvanja područja – vlažnih staništa koja su od presudne važnosti za opstanak brojnih životinjskih i biljnih vrsta. Termin vlažna staništa obuhvaća čitav spektar staništa: močvare, ritovi, rijeke, poplavne nizine, jezera, bare, lokve, povremene lokve, izvore, vodotoke, obalne lagune, čak i umjetna vodena tijela poput ribnjaka i kanala. Gdje god voda život pruža. Misija Ramsarske konvencije jest očuvanje vlažnih staništa, mudro i održivo korištenje vlažnih staništa kako bi se u konačnici zaštitili/očuvali ključni i ugroženi ekosustavi diljem svijeta. Do potrebe aktivnog djelovanja ljudi i znanstvene zajednice pa i do samog „rođenja“ Ramsarske konvencije došlo je radi degradacije i gubitka ovih važnih ekosustava.

Prilikom pristupa Konvenciji i pri potpisivanju svaka zemlja/država članica mora odabrati po određenim kriterijima najmanje jedno područje koje će aktivno čuvati i trajno brinuti za njegovo očuvanje, odnosno očuvanje uloge koju ima kao ekosustav. Republika Hrvatska pristupila je Ramsarskoj konvenciji 1991. godine te do danas ima pet vlažnih područja od međunarodnog značaja: Vransko jezero (Biograd na Moru) ,Kopački rit, Lonjsko i Mokro polje, ribnjaci Crna mlaka i donji tok Neretve.

Ramsarska konvencija ne štiti samo područja uvrštena na Popis vlažnih staništa od međunarodne važnosti. Njihovo proglašenje predstavlja tek minimalnu obvezu koju države članice imaju prema Konvenciji. I zato dok danas područja koja jesu na Ramsarskom popisu zasigurno dobivaju dovoljno pažnje – bivaju posjećena, gledana, čitana i praćena na društvenim mrežama. Za obilježavanje Svjetskog dana vlažnih staništa 2026. mi bi istaknuli i ona mala područja i staništa na koja toliko ne obraćamo pažnju, ona koja su tu u našoj okolini. Možda malena, možda i neugledna, ali itekako značajna i važna… i naravno vlažna.

Iako smo već mnogo puta i pričali i pisali o lokvama, uvijek nam je važno isticati njihove uloge u ekosustavu jer kroz njih lakše vidimo onu poveznicu sa čovjekom, sa nama samima. I zato ćemo današnju priču secirati kroz ovogodišnju službenu temu Svjetskog dana vlažnih staništa, a to je „WETLANDS: SACRED. LIFE-SUSTAINING. A TIMELESS LEGACY. OURS TO PROTECT.“, a što bi u slobodnom prijevodu na hrvatski zvučalo kao „VLAŽNA STANIŠTA – SVETA. IZVORI ŽIVOTA. BEZVREMENSKA. NAŠE NASLJEĐE“.

Vela lokva na Krku (foto: Ivana Rogić)

LOKVE – SVETE – DRAGOCJENE

Lokva Fruga na Rabu stanište brojnih biljnih vrsta među kojima nalazimo i primjerke strogo zaštićenih, rijetkih i endemičnih biljaka. Uz to važan je lokalitet ekološke mreže Natura 2000 jer predstavlja izuzetno rijedak tip staništa „mediteranske povremene lokve“. Lokva se i danas koristi za potrebe stočarstva – kao izvor vode, ali i za ispašu – okolni dio, što čak i pogoduje razvoju specifičnih biljnih zajednica. Ipak današnjica je donijela i ljudske aktivnosti koje narušavaju ekosustav lokve i dovode do degradacije okolnog područja. Riječ je o vožnji motornim vozilima i quadovima koji su se pokazali i dokazali kao izuzetno štetna praksa za prirodna područja jer osim direktne degradacije površinskog dijela tla, dovode i do njegovog sabijanja što dugoročno onemogućuje oporavak i ponovno širenje biljaka te onemogućava zadržavanje vode. Te suhe brazde vidimo i iz zraka. (foto: Elvis Vuleta)

Život ljudi kroz prošlost uvijek je bio vezan uz pitku vodu. Pozicioniran uz pitku vodu. U razdobljima kada još nije postojala infrastruktura vodovoda niti špina u kućanstvu, život se vrtio oko vode. Niti jedan živi organizam nije neovisan o vodi (u većoj ili manjoj mjeri). Naselja i gradovi nicali su uz tekućice i izvore vode, a tamo gdje vode nije bilo ili je nije bilo baš puno, ljudi su se snalazili. Kvarnerski otoci obiluju krškim lokvama, iako je tek manji dio njih u potpunosti prirodnog podrijetla. Mnoge su lokve u svojem začetku oblikovane ljudskom rukom, a potom su se generacijama održavale i brižno čuvale, jer su predstavljale dragocjen izvor života u surovom krškom krajoliku.

U krševitom reljefu izgrađenom od topivih karbonatnih stijena zadržavanje vode na površini iznimno je otežano, budući da voda brzo otječe kroz pukotine i ponire u podzemlje. U okviru hidrološkog ciklusa voda se stoga na površini zadržava relativno kratko. Na njezino zadržavanje utječu vrsta stijena koje grade podlogu, tip tla koji je prekriva, vegetacija koja tlo stabilizira korijenovim sustavom te cjelokupni živi svijet koji se razvija na toj osnovi.

Lokve su se prirodno formirale u krškim udubljenjima, na mjestima s teže topivim stijenama ili ondje gdje je površina bila prekrivena vodonepropusnim slojem tla. Tamo gdje prirodnih lokvi nije bilo dovoljno – na škrtom i bezvodnom kršu – čovjek je oponašao prirodne procese te vlastitim rukama stvarao mala umjetna vodena tijela, oblažući njihovo dno nepropusnom glinom i prepuštajući kiši da ih ispuni. Voda iz lokvi koristila se kao izvor pitke vode, za napajanje stoke, u poljoprivrednim aktivnostima, ali i kao važna pričuva za gašenje požara.

LOKVE – IZVOR ŽIVOTA

Promatrajući lokvu koju je čovjek tek izradio, ne vidimo mnogo više od neke mutnjikave vode, no uz malo vremena i prirodnih procesa pred nama će biti prizor prepun boja i oblika. Vrlo živa slika. Vodena vegetacija ispunit će dio lokve, uz rub će izrasti vegetacija vezana uz vlažna staništa, čineći ovo malo mjesto jednom zelenom oazom. Pojavit će se kukci vezani uz vodu svojim životnim ciklusom, poput vretenaca, zatim vodozemci i gmazovi. Čitava ta „gozba“ privući će različite vrste ptica. Za mnoge vrste ptica, pogotovo migratorne vrste koje na svojim putovanjima – migracijama – prelijeću interkontinentalne udaljenosti, lokve (kao i ostala vlažna staništa) predstavljaju oazu, odmorišnu točku od životne važnosti. Lokva više nije samo neka mutnjikava voda. Puna je živog svijeta – različitih organizama koji sa svojim uravnoteženim međuodnosima omogućuju kruženje tvari u prirodi, pridonoseći bistrijoj vodi. Lokve su zapravo jedan od rijetkih primjera da je čovjek nešto napravio za sebe, a pritom učinio stanje u prirodi malo boljim i malo raskošnijim.

Žabe su svojim životnim ciklusom vezane uz slatkovodna tijela. Možemo reći da su vrlo korisni saveznici, s obzirom na to da se odrasle jedinke hrane (većini omraženim) mušicama i komarcima, paucima i ostalim kukcima, regulirajući tako njihovu brojnost, dok se punoglavci hrane algama i detritusom, pridonoseći bistrijoj vodi lokve. Osjetljive su na zagađenje pa ih smatramo bioindikatorima. Istodobno su važne kao plijen u hranidbenom lancu, jer se njima rado pogoste razne vrste ptica, poput sive čaplje, vjetruše, škanjca i sove ušare, zatim gmazovi poput zmije bjelouške, ali i sisavci poput ježa ili kune bjelice. (foto: Ivana Rogić)

Vatreni jurišnik (Crocothemis erythraea) – čest je prizor uz lokve. Mužjak ove vrste ujedno je onaj koji zaista privlači pažnju radi svog intenzivnog obojenja dok su ženke (i spolno nezreli mužjaci) bljedunjavo žute. (foto: Sunčica Strišković)

LOKVE – BEZVREMENSKE

Lokva Diviška nalazi se na „mjesečevom platou“ iznad Baške. Taj predio otoka Krka tijekom prošlosti oblikovao je način života čovjeka na škrtom i surovom kršu rezultirajući prepoznatljivim tradicijskim krajobrazom. Ako danas, sutra prošećete mjesečevim platoom na otoku Krku i ugledate Divišku, na tren se zamislite kao vremenski putnik jer dijelite prizor i dojam s generacijama koje su ovdje živjele i radile puno prije nas. (foto: Elvis Vuleta)

Ljudi i sav živi svijet životno su vezani uz vodu. Bilo je tako u prošlosti, danas jest, a bit će i u budućnosti. Čovjek je kroz prošlost prirodnu ili umjetnu lokvu često ograđivao kako bi je zaštitio ili kontrolirao pristup. Na Krku i danas vidimo strukture suhozida koje prolaze i kroz same lokve. Primjeri su Vela lokva i lokva Diviška. Suhozidi su odjeljivali pastirske posjede, odnosno čestice, a kako se nastavljaju i u samu lokvu, svako je stado imalo pristup vodi bez međusobnog miješanja.

Termin „bezvremenska“ zvuči kao prikladan i lijep naziv za neku lokvu, iako zasad nemamo saznanja da se takav naziv ikada koristio. Možda posluži kao ideja za neku buduću lokvu. Lokve kao vlažna staništa predstavljaju dobar primjer – srž teme – jer je riječ o suživotu, o tradiciji, o skrbi, o kulturi, o prirodnoj oazi i o ekosustavu koji traje kroz prošlost, a nadamo se i kroz budućnost.

LOKVE – NAŠE NASLJEĐE

Lokve kao baštinu možemo promatrati na nekoliko načina: dio su prepoznatljivog tradicijskog krajobraza, dio su povijesno-kulturne baštine te predstavljaju vrijednu prirodnu baštinu. Iako je u prošlosti čovjek vodu iz lokve mnogo više koristio i o lokvama aktivnije brinuo zbog tadašnjeg načina života, danas, u modernijem dobu, naglašene su neke druge prednosti i dobrobiti ovih vodenih tijela, zbog kojih je brigu o lokvama potrebno nastaviti, a o samim lokvama i dalje aktivno govoriti.

Kada su čiste i cjelovite te kada im funkcija nije narušena onečišćenjem, uništavanjem ili zamućenjem i sukcesijom, lokve predstavljaju mala žarišta bioraznolikosti. Upravo zato, danas, u vremenu kada su degradacija prirode i čovjekova okoliša izraženije i brže nego ikada prije, potrebno ih je očuvati. No, osim očuvanja bioraznolikosti, lokve mogu biti i u službi interpretacije kulturnog i tradicijskog nasljeđa te predstavljati znamenitosti na rutama turističke ponude.

Jedna od većih lokvi u okolici mjesta Rudine, bez redovitog održavanja, polako biva prepuštena prirodnim procesima sukcesije. Lokva je na putu da prijeđe u močvarni stadij, pri čemu šaš zauzima većinu nekadašnjeg vodenog tijela. Povećana prisutnost organske tvari može dovesti do zakiseljavanja vode, a jarko bakreno obojenje vjerojatno je posljedica razgradnje organske tvari i/ili prisutnosti otopljenog željeza. I u ovakvom stanju lokva još uvijek može podržavati određene vrste ptica i kukaca, no postaje sve manje pogodna za život vodozemaca i vretenaca, koji ovise o otvorenoj vodenoj površini. Sljedeći stadij u tom procesu je vlažna livada ili travnjak, čime dolazi do nestanka lokve kao vlažnog staništa. Bez redovitog održavanja i aktivnog očuvanja, krške lokve – kao dragocjena i rijetka vodena tijela – u pravilu su prepuštene prirodnoj sukcesiji i postupnom gubitku svoje izvorne ekološke funkcije. (foto: Ivana Rogić)

I.R.