Glasnice proljeća… bijele… lijepe i otrovne

Veljača je možda iza nas, no zajedno s mjesecom ožujkom kompletno je u duhu proljetnica. Naime, Zavod za zaštitu okoliša i prirode od 2024. provodi akciju „Jeste li ih vidjeli? – proljetnice“ kroz koju sektor zaštite prirode i znanstvena zajednica nastoje prikupiti podatke o bioraznolikosti, ali i pratiti utjecaj klimatskih promjena.

Ono što je jednako važno u ovoj akciji jest uključivanje građana, javnosti i sudjelovanje (stvarno sudjelujete i doprinosite očuvanju prirode i bioraznolikosti). Akcije građanske znanosti poput ove, jedan su od primjera kada mobilni uređaji/smartphoni imaju apsolutno pozitivnu primjenu. Prikupljanje i unos podataka vrši se putem aplikacije platforme iNaturalist. Platforma je izuzetno korisna jer se njome prikupljaju podaci, a građani mogu dobiti odgovor o vrsti i pregledati informacije ili barem usmjeriti svoju znatiželju (npr. kakva je ono buba na zidu). Još prošle godine pripremili smo UPUTE za korištenje aplikacije iNaturalist kako bi olakšali svima zainteresiranima početak jedne nove zanimacije (potencijalno ovisnosti).

Nakon hladne zime, burovitog vremena i kiša, obraduju nas zrake sunca, ali i ove hrpice boja na smeđem šumskom tepihu. Proljetnice nam najavljuju dolazak proljeća… tako ljudi kažu, no iza romantično bajkovitog tumačenja leži i zanimljiva biološka priča. Proljetnice su prve iz opravdanih razloga, naime te cvjetnice evolucijski su se prilagodile (kako bi mogle opstati) da njihov razvoj cvijeta krene prije vegetacijske sezone većine ostalih biljaka. Zašto? Kako bi mogle dobro iskoristiti period nužno potrebnog toplijeg vremena, ali unutar perioda kada krošnje drveća još ne prolistaju i gotovo u potpunosti stvore zasjenu, koja u tim uvjetima otežava obavljanje fotosinteze.

foto: Ivana Rogić

Kada se tlo minimalno zagrije (kada popusti snažna zima), proljetnice koriste pohranjenu energiju za nagli i ubrzan rast. Ipak vremena je malo, a one moraju cijeli svoj ciklus (glavninu nadzemnog razvoja i razmnožavanje) završiti u kratkom proljetnom periodu. Cvjetovi se otvaraju kako bi ih oprašili oni ranoranioci od oprašivača: bumbari, pčele drvarice i ostale vrste pčela samica koje se jednako rano bude s proljetnicama. Tu dolazi do izražaja doprinos proljetnica u ishrani ranih oprašivača. Nakon oprašivanja za proljetnice slijedi razvoj sjemenki i obavljanje procesa fotosinteze kako bi napunile energetske rezerve za period mirovanja koji za njih počinje već u svibnju/lipnju kada zelene krošnje dosegnu svoj maksimum i u potpunosti ih zasjene.

Ovog smo proljeća prilikom terenskog rada u Gorskom kotaru od „vjesnika proljeća“ vidjeli vrste: jaglac, crni kukurijek, visibaba, proljetni drijemovac, bijela šumarica, jetrenka, crveni pasji zub, ljubičica, podbjel, potočnicu… I naravno, pažnju nam je malo privukla bijela boja pri pregledu fotografija pa danas donosimo priču o onome što je još zajedničko ovim proljetnicama osim bijele boje, gracioznosti i ljepote?

foto: Ivana Rogić

Otrovne su!

To je svakako dobro znati! Ova korisna informacija upućuje na to da divlje vrste treba pustiti u prirodi (ne brati i dirati) jer su tamo najkorisnije i najljepše. Zato FOTKAJ – NE BERI!

Iz ovogodišnjeg „lova“ na proljetnice fotoaparatom/mobitelom fotografirane su ove bijele ljepotice: proljetni drijemovac, bijela šumarica, visibaba i kukurijek.

Proljetni drijemovac (Leucojum vernum)  sadrži otrovne alkaloide – spojeve galantamin i likorin koji pri konzumaciji biljke uzrokuju trovanje. Galantamin  djeluje na živčani sustav, dok likorin uzrokuje probavne probleme uzrokujući proljev, mučninu i povraćanje. Svi dijelovi biljke su otrovni.

Visibaba (Galanthus nivalis) također sadrži otrovne alkaloide – spojeve galantamin i likorin. Navedeni spojevi mogu uzrokovati trovanje ljudi i kućnih ljubimaca. Cijela je biljka otrovna, osobito lukovica.

Bijela šumarica (Anemone nemorosa) pripada porodici žabnjaka (Ranunculaceae), a to je ujedno i porodica biljaka čiji su brojni predstavnici otrovni. Ne samo da konzumacija može uzrokovati otrovanje, već i diranje ove biljke (ubrane ili zgnječene ili s bilo kakvim oštećenjem) može izazvati kontaktni dermatitis – crvenilo, peckanje na koži. Glavni toksični spoj jest protoanemonin koji nastaje ukoliko dođe do oštećenja biljke (grickanje ili branje). Protoanemonin snažno nadražuje te izaziva peckanje i iritaciju u kontaktu s kožom ili sluznicom.

Crni kukurijek (Helleborus niger) na prvi pogled izaziva zbunjenost radi svog naziva koji sadrži opisni dodatak „crni“, a na fotografiji vidite bijeli cvijet. Prilikom imenovanja biljke mislilo se na boju podzemnog korijena koji je toliko taman da je gotovo crne boje. Crni kukurijek među navedenim bijelim damama ipak se ističe svojom otrovnošću jer sadrži otrovne spojeve protoanemonin (nadražuje), steroidne saponine (citotoksičan učinak – oštećuju stanice) te još nekoliko spojeva s potencijalno toksičnim učinkom. Otrovan – ali i strogo zaštićen (naveden je u Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama).

Zašto su otrovne?

Biljke su nepokretni organizmi, i zaista je teško opstati i osigurati nastavak vrste kad si zalogaj svakom biljojedu/herbivoru ili svejedu koji prođe. Zato su kroz dugi niz evolucijskih procesa i prilagodbi razvile otrovne spojeve kojima je cilj odvratiti „konzumente“ od te ideje. Naravno, bit će kolateralnih žrtvi – biljaka koje će biti pojedene, ali najčešće samo jedna ili nekoliko. Naime biljni toksini smanjuju vjerojatnost daljnjeg brstenja ili hranjenja jer mnogim biljojedima biljka postaje neukusna ili izaziva neugodne posljedice.

Čak i otrovne su korisne i ljudima!

No i otrovne biljke zanimljive su znanosti, pogotovo farmaceutskoj industriji koja ih istražuje (spojeve koje sadrže), testira i pronalazi mogućnosti primjene određenih spojeva u proizvodnji lijekova. Tako je spomenuti spoj galantamin istraživan te se u farmaciji u izoliranom i čistom obliku koristi kao djelatna tvar u lijekovima za simptomatsko liječenje Alzheimerove bolesti. Korištenje otrovnih biljaka u narodnoj medicini jako je opasno iz razloga što su biljke kao organizmi puni različitih sastojaka koje međusobno mogu imati nepredvidive i različite učinke. U farmaciji se izoliraju čisti spojevi, vrlo se pažljivo definiraju i testiraju sigurne doze kako bi lijek koji se bazira na nekom spoju iz riznice prirode bio siguran i funkcionalan u primjeni.  Priroda je na neki način poput velike knjižnice, a svaka je vrsta jedna knjiga s mnoštvom praktičnih informacija. Čuvajući prirodu i bioraznolikost čuvamo i izvor tih podataka.

Dio su predaja priča i legendi…

Prirodna je baština snažno utkana i u nematerijalnu kulturnu baštinu. U priče, predaje i legende. Tako je zanimljivo istaknuti i jedno pučko vjerovanje da biljka proljetni drijemovac „drijema“ i čuva blago, a blago je plodna i rodna godina.

Jedna njemačka legenda kaže da visibaba nosi “haljinu” koju joj je darovala sama Zima, zbog čega je jedini cvijet koji se ne boji mraza. Upravo visibabe se mogu vidjeti kako hrabro vire iz snježnog pokrivača. Uvjerljiva legenda – ipak je visibaba imala veze na visokom položaju.

U engleskom folkloru vjerovalo se da se vile skrivaju unutar latica bijele šumarice tijekom kiše. Zbog toga se cvijet zatvara i “saginje” glavu navečer – kako bi zaštitio vile koje u njemu spavaju.

Opravdana reputacija otrovnosti kukurijeka bilježi se i prema predaji starih Grka. Navodno su Grci tijekom opsade grada Kire (oko 585. pr. Kr.) otrovali gradski vodovod korijenjem kukurijeka. Čime su izazvali trovanje lokalnog stanovništva i u potpunosti onemogućili obranu braniteljske strane.

I.R.