Sl. 1. Pogled na šume i visoke planine parka prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina (foto: M. Randić)

Uspostavljanjem parkova prirode u Južnom Tirolu, što ni ovdje nije išlo sasvim bez poteškoća, uglavnom zbog protivljenja lokalnog stanovništva, uspješno je zaustavljen trend naglog širenja skijaške turističke industrije koji se razmahao u drugoj polovici XX. stoljeća i započeo pogubno djelovati na prirodne ekosustave. Ovaj dalekovidni potez zaštite u Upravi pokrajine Južni Tirol omogućio je da danas sve brojniji ljubitelji planinske prirode mogu nesmetano uživati u ljepotama i neponovljivim predjelima visokih planina, a lokalno stanovništvo na kraju se saživjelo s parkovima prirode, lijepo ih je prihvatilo i najzad u njima našlo i svoj neposredni gospodarski interes. To je i osnovni preduvjet za daljnji opstanak i procvat ovih zaštićenih prirodnih prostora. Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina je sedmi proglašeni park prirode, a drugi je po veličini u pokrajini Južni Tirol. Osnovan je 1988. godine. Nalazi se na samoj granici s Austrijom, u sjeveroistočnom kutu pokrajine Južni Tirol. S njegovih južnih obronaka može se vidjeti veliki skijaški kompleks Kronplatz, koji se nalazi na suprotnoj strani doline Pustertal/Val Pusteria.

Imajući sreću da su nas gostoljubivi domaćini iz Uprave parkova proveli kroz centar za posjetitelje i odveli u neke rubne dijelove Parka, a pogotovo kroz uvid u bogatu literaturu koju je izdala Uprava parkova upotpunili smo skromne dotadašnje spoznaje o bogatom živom svijetu ovoga dijela planinskog sustava Alpa. I ovom prigodom želimo još jednom zahvaliti našim domaćinima iz Uprave parkova Autonomne pokrajine Južni Tirol na susretljivosti, a čitateljima približiti poneku zanimljivost i osobitost ovih planina.

S visokim alpskim predjelima kakvi prevladavaju u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina rijetko smo se imali prilike dosad susretati – bili su nam nepoznanica, djelomično i stoga jer su naše domaće planine (Risnjak, Velebit) razmjerno niske, a i drukčije su geološke građe (karbonati!), pa je ovo bila prilika za susret s jednim novim svijetom flore, faune i gee.

Bogatstvo bilja i životinja te njihov prostorni raspored u pojedinim dijelovima Parka uvjetovan je brojnim i vrlo raznolikim ekološkim čimbenicima kakvi vladaju u visokom gorju. Oni prvenstveno ovise o izloženosti i položaju terena, o tipu stijena i tla, lokalnoj klimi, nadmorskoj visini, raspoloživoj vodi i zračnoj vlazi, sunčevu zračenju koje s visinom sve više dobiva na značenju i nekim drugim ekološkim čimbenicima, kao i o utjecajima čovjeka. Ovi posljednji utjecaji osobito dolaze do izražaja u nižim predjelima Parka, gdje čovjek češće boravi. Sastav vegetacije u najvećoj je mjeri predodređen prevladavanjem silikatnih stijena ovih planina i s tim u vezi razvitkom kiselih tipova tla, kao i snažnim utjecajima alpske klime kontinentalnog predznaka. Kontinentalnost klime odražava se u sastavu šumske vegetacije koja pokriva najniže dijelove Parka. To su prostrane alpske smrekove šume na kiselim tlima koje pripadaju razredu Vaccinio-Piceetea. One u ovom dijelu Alpa grade poseban (klimazonalni) pojas šumske vegetacije. Budući da smreka (Picea abies) nalazi svoj klimatski optimum upravo u centru Alpa i vrlo je osjetljiva na visoke temperature i toplotne utjecaje mediteranske i atlantske klime, ona na razmjerno niskim planinama sjeverozapadnih Dinarida (primjerice u Gorskom kotaru!) ne tvori takav zaseban pojas šumske vegetacije, već se nalazi na specifičnim staništima – na mrazištima u udubljenjima terena. Alpske smrekove zajednice se i po flornom sastavu ponešto razlikuju od onih na Dinaridima. Upravo u alpskoj regiji su smrekove šume najviše obogaćene tzv. “picetalnim” elementima flore i odlikuju se subarktičkim i arktičkim, odnosno mnogim borealnim vrstama.

Montane smrekove šume u ovom dijelu Alpa imaju težište rasprostranjenosti u visinskom pojasu između 800 i 1400 metara. Za njih je značajan vrlo siromašan prizemni sloj raslinja koji se sastoji od malobrojnih vrsta koje podnose zasjenu. Tvore ga pretežno razne mahovine, grmasti lišajevi te uglavnom malobrojne zeljaste biljke. Gljive su bogatije i raznovrsnije po svom sastavu jer im odgovara kiselo tlo. Na većim nadmorskim visinama prostiru se subalpske šume smreke, koje se i ekološki razlikuju. Krošnje stabala subalpskih smreka su zašiljenije, s granama koje vise nadolje i dopiru do tla te su često jako zališajene. Ovdje je gušći sloj niskog grmlja koga tvore osobito borovnica (Vaccinium myrtillus) i rđasti sleč (Rhododendon ferrugineum). U svim smrekovim šumama pokrajine Južni Tirol može se tu i tamo vidjeti pokoji ariš (Larix decidua), što je osobito lijepo u jesen kad se njegove svjetložute prozračne krošnje ističu nasuprot tamnih smrekovih krošnji. Takvoj slici, kakvu nemamo prilike vidjeti u našim gorama, mogli smo se upravo diviti pri posjeti Parku. S porastom nadmorske visine udio ariša se znatno povećava. U tom – subalpskom pojasu, arišu i smreki se pridružuje još jedna osobita vrsta četinjača, koju također ne poznajemo iz naših krajeva, a to je peteroigličasti bor limba (Pinus cembra).

Stabla subalpskog pojasa su često zališajena, a jedna od vrlo značajnih vrsta lišaja, koja raste gotovo isključivo na kori starih stabala ariša i manje limbe je vučja letarija (Letharia vulpina), žuti epifitski grmasti lišaj i jedini otrovni europski lišaj kojim su nekoć trovali lisice i vukove. Druga značajna skupina epifitskih lišaja su bradati lišaji roda Usnea, (npr. Usnea barbata), koji vise sa grana smreka, ariša i limba poput dugih brada i daju tako značajan izgled subalpskim šumama. Kao rijetko, nađe se u tim šumama i pokoje listopadno stablo poput jarebike (Sorbus aucuparia).

Smreka, ariš i limba tvore gornju granicu šuma koja u Parku varira između 1900 i 2200 m nadmorske visine. To je vrlo impresivna vegetacijska pojava, a u mnogim slučajevima modificirana je i snižena stoljetnom djelatnošću čovjeka, prvenstveno paljenjem i krčenjem radi dobivanja alpskih pašnjaka. U nekim predjelima Parka šuma je reducirana i zbog stare lokalne rudarske djelatnosti jer ove planine obiluju vrijednim rudama i mineralima. Treba posebno naglasiti činjenicu, koja se (pre)često nedovoljno uvažava, da je šumska vegetacija, kako u alpskim tako i u drugim planinskim područjima, od najveće važnosti za očuvanje naselja u dolinama jer sprečava pojavu prirodnih katastrofa kao što su poplave, bujice, odroni i lavine. Stoga su zaštićena područja u Alpama dobrodošla protuteža snažnom novovjekom bujanju skijaških terena čime se uništavaju veliki kompleksi alpskih šuma.

U visinskom pojasu neposredno uz granicu šume razvijaju se vrištine niskih planinskih grmića u kojima se, tu i tamo, još nalaze
pojedinačna izolirana stabla poput svojevrsnog prirodnog parka. Među tim grmićima najzastupljeniji su rđasti sleč ili rododendron (Rhododendron ferrugineum), vrijes (Calluna vulgaris), niske grmaste vrbe (Salix sp. div.), alpska azaleja (Loiseleuria procumbens), planinska klečica (Juniperus sibirica), mahunica (Empetrum sp.) i borovnica (Vaccinium myrtillus).

Šumski pojas nastanjuju različite vrste životinja. Prolazeći rubnim dijelovima Parka, kroz mješovitu šumu četinjača, pratilo nas je karakteristično glasanje kreja (Nucifraga caryocatastes), ptica iz porodice vrana. Njihova glavna hrana u ovim krajevima jesu krupne sjemenke bora limbe koje one spremaju u spremišta za zimu, a iz zaboravljenih spremljenih sjemenki izrastu nova stabla. Krstokljuni (Loxia curvirostris) hrane se obično sjemenkama smreke i ariša. Važnu ulogu imaju djetlići i žune u dijelovima šume s trulim stablima. Samo na određenim i rijetkim mjestima Parka može se susresti najimpresivnija ptica starih i neuznemiravanih šuma – tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus), koji se posvuda povlači pred nadiranjem civilizacije pa mu zaštićena područja predstavljaju posljednja utočišta. Dok tetrijebi biraju mjesta bogata šumskim bobicama, njegovi srodnici lještarke (Tetrastes bonasia) nastanjuju šumske predjele u kojima je veći udjel listopadnih vrsta kao što su joha, breza, vrbe i lijeska, čiji pupovi čine glavni dio ishrane. Treći član ove porodice divljih koka – tetrijeb ruševac (Tetrao tetrix) zadržava se na gornjoj granici šume i u pojasu niskih planinskih grmića. Ova vrsta tetrijeba je još uvijek zastupljena u većem broju u Parku. Planinski kos (Turdus torquatus) nastanjuje pojas klekovine bora. U šumskom pojasu zadržavaju se brojne vrste sisavaca kao srne, jeleni, vjeverice, lisice, jazavci, kune i drugo, dok divokoze najviše zalaze u pojas niskih grmića.

Penjući se iznad granice šumskog drveća i niskih grmova dolazimo u poseban visinski pojas – tzv. alpski pojas značajan zbog prostranih travnjaka. Na njemu su vidici neometani drvećem i šumom (ali o tome više u sljedećoj crtici).

Objašnjenja nekih manje poznatih pojmova:

borealne vrste – vrste uglavnom tamnih crnogoričnih (četinarskih) šuma, kave zauzimaju sjeverne (borealne) predjele Sjeverne Amerike i Eurazije

klimazonalna vegetacija – razvija se uglavnom bez čovjekova utjecaja, pod dominantnim utjecajem opće klime. Na europskom prostoru klimazonalnu vegetaciju (osim na najvišim planinama, tj. iznad šumske granice) čine uglavnom različiti tipovi šuma.

“picetalan” – (organizam) vezan uz crnogorične šume smreke (Picea abies)

silikatno stijenje – stijenje koje sadrži silikate, tj. takve stijene sastavljene su od silikatnih minerala koji sadrže soli silicijskih ili kremenih kiselina H4SiO4. Te su stijene slabo topive i obično nepropusne za vodu za razliku od karbonata (vapnenaca i dolomita).

Marko Randić

Sl. 2. Centar za posjetitelje Parka odlikuje se modernom arhitekturom i alpskim vrtom s potokom, slapom i vodenim bazenom (foto: M. Randić)

Sl. 3. Alpska smrekova šuma s arišem – ariš je listopadna četinjača i u jesen mu iglice, prije nego potpuno otpadnu sa stabala, poprime lijepu žućkastu boju (foto: M. Randić)

Sl. 4. Geološki stup sastoji se uglavnom od silikatnih stijena – izlošci u centru za posjetitelje; posebno obojena dugmeta omogućuju da se pritiskom na njih na zaslonu geološke karte pojavi obojeno područje rasprostranjenosti pojedinog tipa stijene (foto. M. Randić)