Kod nas su opažači ptica „rijetka vrsta“, a opažanja malobrojna. Stoga svako zanimljivije opažanje zavređuje da bude zabilježeno. Takvo je i opažanje planinskog ćuka kojeg je fotografijama dokumentirala kolegica Nina 11. veljače 2018. godine u predjelu bujice Zala nedaleko Podkilavca na podnožju planine Obruč. Zanimljivo je jer se radi o u našim krajevima rijetkoj ptici koja je gotovo isključivo vezana uz eurazijske i sjevernoameričke borealne crnogorične šume. Prema jugu nalazi povoljna staništa još jedino u planinskim predjelima gdje također ima crnogoričnih šuma, pa ga na takvim mjestima možemo smatrati (post-)glacijalnim reliktom.

Na temelju opažanja borealnih vrsta sova, poput planinskog ćuka, koje su tijekom desetljeća prikupljali opažači ptica, istraživači su došli do spoznaja o zanimljivim pojavama periodičnih kolebanja brojnosti populacija malih sisavaca sjevernih predjela Eurazije i Sjeverne Amerike (kojima se sove hrane). Jedna od posljedica ove pojave je da u periodima smanjene brojnosti malih sisavaca neke borealne vrste sova, a osobito planinski ćuk, zimi, kad ionako vlada oskudica hrane, poduzimaju „nomadske“ (> 100 km) migracije iz uobičajenih borealnih staništa prema jugu, primjerice, u područja listopadnih šuma.

Kako, odakle i zbog čega je došao planinski ćuk u podnožje trenutno zasniježene planine Obruč vjerojatno nećemo saznati, ali je opažanje vrijedno zabilježiti. Možemo podsjetiti da je na Obruču pred nekoliko godina zabilježena još jedna borealna ptica – troprsti djetlić.

M. R.