(Ekto)mikorizu čini skup gljiva stapčara i mješinarki čiji se miceliji isprepliću s korijenjem šumskog drveća s kojim žive u simbiotskim odnosima. S korijenjem mikorizne gljive izmjenjuju hranjive tvari i produkte metabolizma, a takvi međusobni odnosi u kojem se dva organima uzajamno pomažu dovode do veće otpornosti drveća prema napadima štetnika, zaštićuju korijenje drveća od bolesti i time općenito potiču bolji rasta drveća. Mikoriza također povećava stupanj preživljavanja klijanaca i mladica šumskog drveća što je od presudne važnosti prilikom ponovnog naseljavanja šumske vegetacije na površine opustošene vjetroizvalama, leodolomima ili napadima štetnika.
Sl. 1. Plodište ljubičaste gljivice (Laccaria amethystina) na silikatnom tlu (foto: Ivana Rogić)
Simbiontski odnosi jele i gljiva
Obična jela okuplja oko svog korijenja razmjerno bogat skup mikoriznih gljiva. Novija istraživanja na europskom tlu utvrdila su da u ovaj skup mikoriznih gljiva vezan uz običnu jelu možemo ubrojiti preko 85 ekološki raznolikih vrsta gljiva. Smatra se da će se taj broj poznatih mikoriznih vrsta gljiva s napretkom istraživačkih metoda vjerojatno još povećavati, jer se sve više uvode metode genetske detekcije vrsta.
Starije sastojine jele uobičajeno sadrže veći broj vrsta odnosno veću raznolikost mikoriznih gljiva od sastojina s klijancima i mladim stablima, pa se u pravilu bioraznolikost mikorize povećava s protokom vremena – kako se korijen stabla – domaćina razvija i širi u tlu.
U našim krajevima jedan od najvažnijih mikoriznih partnera jele je gljiva lososova mliječnica (Lactarius salmonicolor) koja je usko specijalizirana za stvaranje mikorize s ovim drvetom i ne nalazimo je udruženu s korijenjem drugih vrsta. Od većeg broja vrsta, ne toliko specijaliziranih, jesu npr. ljubičasta gljivica (Laccaria amethystina) i grebenasta griva (Clavulina cristata), koje su često u mikorizi s jelom, ali i s ostalim drvećem. Uz jelu se obično nalaze u posebnim okolnostima: grebenasta griva uobičajeno je česta u tlima s mnogo kalcijevih i magnezijevih iona, tj. na uobičajeno karbonatnim tlima, a ljubičasta gljivica nalazi se u mladim ali i starijim sastojinama jele. Najobilnije je zastupljena na silikatnim tlima, ali je ima i na karbonatima, pa se smatra gljivom širokog ekološkog spektra.
Sl. 2. Preborna bukovo-jelova šuma (foto: M. Randić)
Ljubičasta gljivica česta je u mikorizi sa različitim domaćinima i mogla bi biti mikorizni organizam kod kojeg mikoriza nije krenula putem prilagodbi uskoj specijalizaciji, već je ostala vjerna širem spektru mogućih domaćina. U mikorizi s običnom jelom nalazi se i najpoznatija vrsta naših vrganjevki – pravi vrganj (Boletus edulis), jedna od ekonomski najvažnijih vrsta gljiva stapčara, koju ljudi vrlo cijene i mnogo sakupljaju za ishranu.
M. R.
Literatura: Unuk, T., Gerbinc, T. (2017): Silver fir (Abies alba Mill.) ectomycorrhiza across its areal – a review approach. Folia Biologica et Geologica 58/1: 115-123. http://dx.doi.org/10.3986/fbg0025