Jedne od najcjenjenijih hrvatskih gljiva, koje su uz to i pravi vjesnik proljeća, su smrčci (Morchella sp.). Kao i kod svih ostalih, ne tako čestih i lako dostupnih poslastica iz prirode, tako se i nalazišta smrčaka brižno prenose s koljena na koljeno u primorsko-goranskim krajevima. Popularni „marohlini“ ili „mavraki“ (lokalni nazivi za srmčke) razveselit će nalaznika i pružiti mu pravu kulinarsku radost, naravno tek nakon temeljite termičke obrade, budući da sirovi mogu izazvati velike (probavne) tegobe.

U našem tekstu pažnju ćemo posvetiti pravom smrčku (Morchella esculenta). Plodno tijelo mu je kuglasto do jajoliko, krem ili blijedo žute boje i stopljeno sa stapkom. Široko je od dva do sedam cm i visoko od dva do deset cm. Zbog nepravilnog rasta himenija dolazi do pojave mnoštva zakrivljenja kod rebara i udubina plodnog tijela i to mu daje specifičan izgled. Udubine podsjećaju na saće, a čitavo plodno tijelo na spužvu. Ako se prereže uzduž vidi se da je šuplje. Iz njega tijekom kratkog razdoblja u proljeće ispadaju široke, eliptične, glatke spore bjelkaste do tamno krem boje. Postoji teorija da proljetna fruktifikacija, tj. sposobnost rasta na niskim temperaturama ima za svrhu izbjegavanje konkurencije drugih gljiva.

U prirodi se mogu pojaviti već u veljači i mogu se nalaziti sve do srpnja, ali se kao idealno vrijeme branja preporučuje razdoblje od travnja do prve polovine svibnja odnosno treba paziti da ih se ne pobere prerano. Prerano pobrane gljive ne bi više imale priliku baciti spore, što znači da bi se zaustavilo njihovo razmnožavanje. (E.V.)