Tla na kvarnerskim otocima (i u primorju)

Tlo kao rastresiti dio zemljine površine važan je činitelj koji određuje izgled pojedinih krajobraza. Ujedno je tlo i ključan funkcionalni dio ekosustava zaslužan za bujnost vegetacijskog pokrivača (sl. 1). Ovisno o vrsti, debljini i količini tla neko područje može biti bogato ozelenjelo ili pak ogoljeno. U današnje vrijeme takve opreke u krajobraznoj slici nailazimo na kvarnerskim otocima te u kopnenom priobalju Primorsko-goranske županije (sl. 1, 2).

Sl. 1. Šumovito lice otoka Krka – zapadna obala, uvala Čavlena. U prednjem planu opaža se erozijska jaruga kojom bujične vode odnose plodno tlo u more (foto: M. Randić)

Nastanak tla na nekom području u stvari ovisi o više činitelja, pa se primorska tla, kao rastresita trodimenzionalna površinska tijela, oblikuju pod specifičnim uvjetima sredozemne klime, također i u ovisnosti o procesima koje određuje razgibanost reljefa, nadalje djelovanjem organizama koji nastanjuju tlo, osobito djelovanjem biljnog svijeta – putem kemijskih izlučina i mehaničkog djelovanja korijenja i nakupljanjem odumrlih dijelova biljaka koji se razgrađuju, kao i postepenim trošenjem matičnog supstrata (matičnih stijena). Ti se procesi odvijaju tijekom dužih vremenskih odsječaka. Mjerimo ih stoljećima i tisućljećima, tijekom kojih su u primorju i na kvarnerskim otocima nasta(ja)la tipična litoralna tla.

Sl. 2. Južni ogoljeni dio otoka Krka – pogled s Velebita (foto: Želimir Gržančić)

Sl. 3. Ogoljeno lice otoka Krka: kameniti plato iznad Bašćanske kotline, između stijena koje izviruju zaostali su džepovi tla obrasli travom (foto: Želimir Gržančić)

U ovim krajevima, čija su temeljna odlika karbonatne stijene – vapnenci i dolomiti, nasta(ja)la su tijekom prošlosti, odnosno (još i danas) nastaju, pretežno smeđa primorska tla – mogu biti plića ili dublja, i crvenice koje su uobičajeno duboka crvenkasta tla. Pritom je za nastanak samo jednog centimetra takvih tala najčešće potrebno i nekoliko tisuća godina. Treba, međutim, znati da jedan jači pljusak može sloj tla takve debljine sprati za samo nekoliko sati.

Na primorskim se tlima, po prirodi i bez značajnijeg utjecaja čovjeka, razvija prilično bujna šumska vegetacija koju određuju sredozemni hrastovi – u submediteranu to je listopadni hrast medunac, a u pravom Sredozemlju – eumediteranu vazdazeleni hrast crnika. Budući da je čovjek tijekom povijesti zbog svojih potreba sjekao i krčio mnoge od ovih šuma s površina su se ogoljenog tla vodom i vjetrom skidali rastresiti slojevi, i plodno se tlo, s viših položaja, ukoliko već prije ne bi bilo odneseno i „usisano“ u krško podzemlje, ili otplavljeno ili ispuhnuto u more, taložilo i nakupljalo u nižim dijelovima reljefa.

Stoga kao rezultat takvog premještanja rastresitog materijala u krškim krajobrazima postoji velika varijabilnost u dubini tla. Duboka tla mogu se naći u krškim ponikvama (često su to crvenice) i u opreci su s vrlo plitkim tlima na izloženijim i uzvišenijim dijelovima reljefa (sl. 4 i 5).

Sl. 4. Južni dio otoka Krka – kameniti pašnjak i dolac okružen suhozidima (foto: Želimir Gržančić)

Vrlo lijepe primjere opreka u dubini tla i posljedično tome u bujnosti vegetacije možemo danas naći na kvarnerskim otocima – Cresu, Krku i Rabu. Na makro-razini, primjerice, čitav je otok Krk u takvim krajobraznim oprekama: zapadno od zamišljene crte Punat – Vrbnik otok je pretežno bujno šumovit, a istočno od te crte uglavnom je ogoljen, dakako s nekim iznimkama.

Sl. 5. Krajobraz južnog dijela otoka Krka – tlo u dolcima štiti se suhozidima zbog čega nastaje mrežasta ili čipkasta slika krajobraza (zračna fotografija: Stjepan Gržančić)

Na platoima iznad Bašćanske kotline otok je toliko ogoljen da su ovi predjeli (možda i zbog turističke promidžbe?) prozvani „mjesečevim površinama“ (sl. 2). Na mezo-razini gotovo je svako udubljenje u kršu, primjerice dolac, ponikva ili vrtača, ispunjeno dubljim i plodnijim tlom, pa su to zelene oaze u kamenoj pustoši (sl. 4, 5 i 6).

Sl. 6. Kružnim suhozidom ograđeni dolac na kamenitom platou iznad Bašćanske kotline (foto: Želimir Gržančić)

Nisu, međutim, ni takve ogoljene kamene pustoši potpuno gole – u svakoj škrapi između stijenja nakupilo se nešto plodnog tla pa iz pukotina izviruju vlati trave i drugog bilja koje su paša ovcama koje i na takvim goletima nalaze dovoljno hrane. Stoga su ovdašnji žitelji nastojali – uglavnom na mezo- i mkro-razini zaštititi te preostatke tla – podizanjem suhozida i raznolikih suhozidnih građevina, pomoću kojih na specifičan način gospodare ovim prostorima. Ponekad se suhozidi protežu stotinama metara pa i po nekoliko kilometara u krajobrazu (makro-razina gospodarenja!) i na zračnim su snimkama vidljive razlike u kakvoći vegetacije s jedne ili druge strane suhozidnih ograda – negdje je travnata vegetacija bujnija a drugdje oskudnija (sl. 7).

Sl. 7. Lokva Diviška iznad Baške – suhozidi se prostiru stotinama metara u ogoljenom krajobrazu i završavaju u lokvi. Vidljivo je da je na nekim dijelovima terena trava bujnija nego na drugima. (foto: Stjepan Gržančić)

Želimir Gržančić, Stjepan Gržančić, Marko Randić