Planinski skup Obruča (Grobničke planine), koji se među ostalim primorskim planinama u zaleđu Riječkog zaljeva izdvaja prostranim površinama travnjaka, uz znatne površine travnjacima prekrivenog Grobničkog polja u podnožju ovih planina, imali su, a imaju još i danas važnu ulogu u ljetnoj i zimskoj ishrani stada ovaca i transhumantnom načinu pašarenja.

Transhumanca – zadržavanje stoke (zimovanje) u podnožju planine na zimskim pašnjacima i izdizanje stoke na ljetne pašnjake – u planinu, od davnina je prepoznatljiv i uobičajen način napasivanja stoke posvuda na Sredozemlju. Potječe vjerojatno još od vremena od kada su pripitomljene domaće životinje – prvenstveno ovce i koze, a slijedi prirodni obrazac u kome su i divlje životinje, barem neke vrste, slijedile ovaj ustaljeni migracijski put „planina – podnožje“ tijekom izmjena toplijeg i hladnijeg dijela godine. Neposredno prije izdiga blaga u planinu u rano proljeće grobnički dondolaši imali su ulogu rastjerivanja divljih životinja koje bi mogle naštetiti stadu, ali i rastjerivanja zlih sila.

Sl. 1. Živenjski put kojim se je tradicionalno kretala stoka na pašnjake u Grobničkim planinama, okolni travnjaci sastavljeni su uglavnom od “tvrde” trave iglenca (foto: M. Randić)

U moderno vrijeme, transhumanca, taj drevni način gospodarenja prirodnim resursima, napušten je u mnogim planinskim predjelima Sredozemlja. U bliskom okruženju Obruča gotovo potpuno napuštanje transhumantnog sustava pašarenja uočljivo je primjerice na planini Tuhobiću i planinama Velike Kapele te na planini Velebitu. S njegovim je napuštanjem došlo do velikih promjena tisućljećima uspostavljane ravnoteže bioraznolikosti vezane uz prostrana travnjačka staništa i koncentraciju stoke kao biološke spone između planine i njenog podnožja.

Premda na Obruču još postoji transhumantni način napasivanja manjih stada ovaca, a u novije su se vrijeme u tom sustavu paše na planinskim pašnjacima pojavili i konji, neki su se važni elementi vezani uz transhumancu već potpuno izgubili. Tako je potpuno napuštena tradicionalna košnja travnjaka u udaljenijim i teže dostupnim dijelovima planine. To se nastoji nadoknaditi dobavom sijena s drugih područja, najviše iz Gorskog kotara, što ranije vjerojatno nije bio slučaj, jer nisu postojale tehničke i logističke mogućnosti za takvo što.

Travnjaci na Obruču u prvom redu pripadaju mediteransko-montanim pašnjacima koji su služili za napasivanje stoke i suhim submediteranskim travnjacima koji su se (nekad) uglavnom kosili. Prema pričanjima domaćih ljudi dio travnjaka, zapravo svi koji su se mogli tako koristiti, kosili su se radi dobivanja sijena. Čak se i „tvrda“ trava iglenac (sl. 1), a to je uskolisna šašika (Sesleria juncifolia), kako je u lokalnom govoru nazivaju Grobničani, žela srpom na mjestima gdje je to bilo moguće i prenosila s planine u podnožje kako bi poslužila zimskoj ishrani stoke. Danas se rijetko koja površina travnjaka u Grobničkim planinama još kosi, uglavnom su travnjaci prepušteni postepenom zarastanju.

M. R.