Leptire (Lepidoptera) po nekoj klasičnoj podjeli dijelimo na natporodicu Papilionoidea, kojoj pripadaju danji leptiri i (ugrubo) na „sve ostale“ koji bi onda bili noćni leptiri. No ne žive svi noćni leptiri noćni život. Jednako i iznenađuje i činjenica da noćni leptiri u Hrvatskoj čine oko 90% svih vrsta leptira. Da, daleko od očiju, daleko od srca. Mi ljudi nismo nokturalna bića i jednostavno dok sanjamo noću, vani u prirodi se odvija poprilično dinamičan noćni život aktera koje slabo poznajemo. No, naravno glavni akteri naše današnje priče spadaju upravo u noćne leptire, ali one koji su aktivni danju.

Fotografija 1: Bjelopjegi ovnić drži se za stabljiku biljke u borbi s naletima vjetra (Foto: Ivana Rogić)

Bjelopjegi ovnić (Amata phegea) pripadnik je porodice Erebidae. Prepoznatljivog je izgleda i može ga se vidjeti kako leti livadama primorja (i diljem lijepe naše) od kraja svibnja do kolovoza. Iako mu izgled u oku promatrača ne izaziva jednaku euforiju kao i pogled na neke šarenije i veće leptire, ovaj mališan ima zanimljivu priču.

Gusjenice leptira roda Amata dlakave su bombulice sa zanimljivom i korisnom prilagodbom zaštite od predatora. Iako dlake gusjenica same po sebi predstavljaju prvu liniju obrane od predatora  tijekom gusjenačkog života, jedan kratki period prije kukuljenja gusjenica odbacuje svoje dlake i naizgled ostaje u potpunosti nezaštićena od npr. gladnog čvorka. Podmaladak bjelopjegog ovnića ima plan B. Naime, gusjenice u opasnosti i iziritirane izlučuju supstancu nalik histaminu radi koje svom napadaču postaju odbojne… nejestive.

U odraslom obliku bjelopjegi ovnić koristi drugačiju strategiju kojom si povećava šanse za duže preživljavanje.  Mimikrija je zaštitna prilagodba životinje na način da izgledom nalikuje na svoju okolinu ili druge životinje te se na taj način štiti od prirodnih neprijatelja. Aposemija je upozoravajuća obojenost (često žarke boje i jasni uzorci) kojom primjerice otrovne životinje svog potencijalnog napadača upozoravaju „otrovna sam“. Mimikrija u kojoj bezopasna ili neotrovna životinja oponaša izgled otrovne (ona koja ima aposemično obojenje) vrste naziva se Batesova mimikrija i ona je od koristi samo imitatorskoj vrsti. No, to kod bjelopjegog ovnića nije slučaj. Ovdje je riječ o Mullerovoj mimikriji u kojoj dvije ili više vrsta (i otrovne i neotrovne) evoluiraju kako bi dijelile ista „signalna upozorenja“. U tom slučaju sve uključene vrste (imaju ista ili vrlo slična signalna upozorenja) profitiraju – imaju koristi jer slična/ista obilježja znače manju stopu smrtnosti za sve vrste.

Primjerice, mlada ptica koja tek uči samostalno loviti – ukoliko postoje tri različita uzorka ili „signalna“ izgleda na tri jedinke različite vrste, ptica će probati (uloviti i pojesti) sva tri. Dakle, tri ulova=tri pojedene jedinke. No ukoliko te 3 jedinke različite vrste imaju identična signalna obilježja, mlada ptica uloviti će jednom i pojesti će jednom i naučiti da taj „uzorak“ nije „jestiv“, a posljedica toga je samo jedna stradala jedinka. Jedna od vrsta s kojom bjelopjegi ovnić „dijeli“ svoj izgled jest Zygaena ephialtes. Na prvi pogled, identično izgledaju. Riječ je o dvije vrste koje spadaju u dvije različite porodice, stvarno daaaaleki rođaci…

IR