Promatrajući travnjake na padinama planine Obruč uočili smo veći broj pravilnih krugova kojih promjer može doseći više desetaka metara. Povezali smo ih s podzemnim rastom micelija gljiva i na jednom od ranije održanih znanstvenih skupova Grobnišćina: tragovi, znakovi, smjerokazi koje potiče i usmjerava vrijedna Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine iznijeli smo pretpostavku da je upravo po ovim, tzv. „vilinskim“ krugovima gljiva, planina dobila svoj naziv. Budući da su na travnjacima Obruča neka od najuočljivijih plodišta ona gljiva iz roda sunčanica (Macrolepiota) posvetili smo im posebnu pažnju.

Na podnožju Obruča, uz put koji od Donjeg Jelenja vodi prema predjelu Seline, gdje se nalazi i zanimljivo stablo „zeleni hrast“, vjerojatno križanac između hrasta crnike i nekog listopadnog hrasta, možda cera, treba proći i uz nekolicinu površina sredozemno-brdskih ili mediteransko-montanih travnjaka. Na njima možemo pronaći i ovu sitniju vrstu gljive sunčanice koju smo odredili kao Konradovu sunčanicu (Macrolepiota konradii). Klobuk joj se odlikuje nadignutim tamnijim smeđim središtem i karakteristično zrakasto raspoređenim čehicama tamnosmeđe boje koje se prema rubu prorjeđuju, nadižu i odlupljuju od jednolično krem bijele podloge.

Bilo bi možda poučno proučiti odnose gljiva iz roda Macrolepiota sa životom ovdašnjih travnjaka i mogućem (su)djelovanju u oblikovanju sada već golemih „vilinskih“ krugova. Tako bi možda mogli saznati ponešto o povijesti tih travnatih površina, jer se krugovi postepeno šire prema određenoj godišjnoj dinamici koja pretpostavljano može trajti desetljećima i stoljećima. Isto bi tako bilo važno saznati nešto i o vrstama u mnogobrojnoj skupini mikoriznih gljiva koje umnogome pomažu životu osobito drveća, (a možda i sunčanice žive u mikorizi s travama na travnjacima?), ali i o drugim brojnim skupinama gljiva čime bi se bolje upoznala ova jedinstvena planina.

Klobuk Konradove sunčanice s podnožja Obruča (foto: M. Randić)

Kao zanimljivost dendroflore podnožja Obruča možemo napomenuti da je u neposrednoj blizini hibridnog „zelenog“ hrasta izrastao grm gloga – kojega smo odredili kao svojtu običnog ili crvenog gloga (Crataegus laevigata). Crveni je glog uobičajeniji u vlažnim šumama u udolini Rječine koja započinje impresivnim krškim izvorom podno jednako tako dojmljive vapnenačke stijene Kicelj udaljene svega oko jedan kilometar od grma gloga i „zelenog“ hrasta. Za sušnije i toplije dijelove padina na podnožju planine Obruč mnogo je uobičajeniji bijeli glog (C. monogyna), pa je, u stvari, crveni glog izrastao podno „zelenog“ hrasta na ovom mjestu donekle neočekivan.

Grm crvenog gloga izrastao podno “zelenog” hrasta na podnožju planine Obruč (foto: M. Ranidć)

Grančica “zelenog” hrasta podno Obruča (foto: M. Randić)

U udolini Rječine, gdje se primjećuju „brzi“ prijelazi između kontrastnih tipova staništa, pronašli smo i križance između crvenog i bijelog gloga (Crataegus laevigata x monogyna). Toplim i sušnim stijenama i osulinama na padinama udoline Rječine, kao svojevrsnim ekstremnim i kontrastnim prirodnim koridorom, proširio se vazdazeleni sredozemni hrast crnika (Quercus ilex). Ondje i danas stoji  kao moguća prethodnica na najsjevernijoj točki jadranskog dijela areala, dok su se vrste vlažnijih i hladnijih staništa, poput bukve, nekih vrsta javora i drugih vrsta „spustile“ s gorskih dijelova planine gotovo do nadomak toplog mora. I jedni i drugi čekaju svoju priliku. Zbog toga su planina, ali i riječna udolina, razgibanim reljefom i jednako tako oprečnim značajkama geološke podloge: vapnenci-dolomiti-fliš,  omogućili doticanje i miješanje vrsta različitih zahtijeva staništa, a ponekad i nastanak zanimljivih križanaca između inače ekološki “suprotstavljenih” vrsta, pa se iskazuju kao moguća „kolijevka“ novih svojti.

Marko Randić