Kada bi postojala lista najomraženijih „buba“ u našem podneblju, u TOP 2 bi se definitivno našao krpelj. No, krpelji zapravo nisu kukci, odnosno ne spadaju u razred INSEKATA, već su u razredu sa onim člankonošcima uz koje se veže jedna od najčešćih fobija… PAUČNJACIMA. Pripadaju redu grinja (Acarina).

Netom izvađeni krpelj (foto: Ivana Rogić).

Pogledamo li malo pobliže, vide se 4 para nogu, a što je jedan od glavnih razlikovnih kriterija u odnosu na razred kukaca (koji imaju 3 para nogu). No, i krpelj ovisno o razvojnom stadiju može imati i 3 para nogu. Ukoliko krpelj kojeg promatrate ima 3 para nogu (i uz to je uistinu sitan), riječ je o larvi (2. razvojni stadij), vidite li 4 para nogu riječ je o nimfi (3. razvojni stadij) ili odrasloj jedinci (4. i posljednji razvojni stadij).

U Hrvatskoj su dosad zabilježene 22 vrste krpelja. U našem podneblju najrasprostranjeniji i za ljude najpoznatiji su obični ili šumski krpelj (Ixodes ricinus) i pseći ili smeđi krpelj (Rhipicephalus sanguineus). Ovi mali omraženi parazitski paučnjaci aktivni su čim dnevne temperature pređu 7°C što znači da su i već sad aktivni za ovako blagih zima. Preživljavanje oštrih i hladnijih zima već je izazovnije, no tu im „pomaže“ prisutnost snježnog pokrova. Naime, snježni pokrivač na tlu predstavlja „izolacijski sloj“ koji sprječava da temperatura tla padne ispod ništice, pa možemo reći da i krpelji vole snijeg zimi jer pogoduje preživljavanju zimskog perioda.

Vegetacija i mikroklimatski uvjeti ispod biljnog pokrivača, krpeljima pružaju nužnu vlažnost i skrovište (photo: Ivana Rogić)

S druge pak strane, kad su aktivni, ovi majstori izdržljivosti jako su potrebiti po pitanju okolišnih uvjeta (za period kada nisu na domaćinu), odgovara im viši postotak vlage pa se zadržavaju na područjima s većom količinom oborina ili vegetacijom koja uspješno zadržava potreban udio vlažnosti. Teže podnose izloženost izrazito visokim temperaturama i suši pa im je tada i smanjena aktivnost. Rasprostranjeni su svugdje gdje postoje uvjeti (skrovište) za preživljavanje nepovoljnih vremenskih uvjeta i gdje postoji prisutnost „domaćina“. Tako da možemo reći da krpelji nisu rezervirani samo za boravak u prirodi, prisutni su i u gradskim parkovima, vrtovima i dvorištima. Svugdje gdje mogu otpasti sa svojeg domaćina (ujedno i prijevoznoga sredstva).

Najbrojnija porodica krpelja je Ixodidae koja se naziva još i “tvrdi” krpelji. Razlog je tome karakterističan čvrsti vanjski štit – scutum s leđne strane (photo: Ivana Rogić)

Naravno da se karakteristike između vrsta, kao i preferencije, sposobnosti, otpornost, rasprostranjenost, fleksibilnost u pogledu aktivnosti razlikuju, no ukratko i pojednostavljeno život jednog krpelja mogli bi prikazati na sljedeći način. Život jednog krpelja započinje tako da se larva krpelja razvije iz jajašca, koje je prethodno položila ženka (uz tisuće drugih jajašaca) kao finalni životni čin pred smrt. Larve krpelja penju se po raslinju na vrhove biljaka i strpljivo čekaju „domaćina“ za svoj prvi obrok. U ovoj fazi smrtnost larvi je velika jer su još male, osjetljivije na izloženost vremenskim uvjetima i prepuštene slučajnom prolasku potencijalnoga domaćina. Naime, krpelji za pronalazak domaćina imaju dvije strategije: zasjeda (aktivno čekanje) ili lov (aktivno praćenje). Larve krpelja čekaju na vrhovima biljaka, u nakupinama – kako bi što duže održale i sačuvale nužnu vlažnost.

Nakon što se larva dobro nahranila krvlju svojeg domaćina, otpušta se u okolinu i prolazi proces preobrazbe u nimfu (3. razvojni stadij). Nimfe se ponovno penju prema vršnim krajevima biljaka i strpljivo čekaju sljedećeg domaćina za svoj sljedeći obrok. Neke vrste krpelja u svim razvojnim fazama kao strategiju “pronalaska” domaćina koriste “zasjedu” ili aktivno čekanje, pri čemu se pozicioniraju na  vrh biljke i podignu i rašire 1-2 para nogu kako bi odmah bile spremne za pričvršćivanje na domaćina u prolazu. Neke vrste krpelja kada osjete prisutnost i prolazak potencijalnoga domaćina aktivno kreću u “lov”. Riječ je o usmjerenom kretanju prema domaćinu. Hranjenje krpelja na domaćinu može potrajati i više dana. Zanimljivo je istaknuti da krpelji pomoću „Hallerova organa“ osjećaju promjenu koncentracije CO2, toplinsko zračenje i kretanje u okolini. Na taj način osjećaju dolazak i prolazak domaćina za kojeg će se uhvatiti.

Larve za domaćine biraju manje sisavce. Nimfe i odrasle jedinke krpelja preferiraju veće životinje, no dobro je i bilo što sa cirkulacijom krvi što naiđe. Na meniju se nađu mali sisavci (miševi, štakori, ježevi, zečevi…) veliki sisavci (jeleni, srne, divlje svinje, medvjed, lisica…), ptice i vodozemci, ali i čovjek.

Nakon što se nimfa krpelja napunila krvlju svojeg „trenutnog prijevoza“, ponovno se otpušta u okolinu i prolazi proces preobrazbe u odraslu jedinku. Vrijeme je za još jednu posljednju vožnju. Odrasle jedinke po nailasku domaćina, kreću u potragu za partnerom za razmnožavanje, u čemu im opet pomaže Hallerov organ. Mužjak se pričvrsti za ženku te ona nakon parenja započinje svoje hranjenje. Ženka u svom posljednjem hranjenju povećava (krvlju) svoj volumen i težinu (i više od stotinu puta) te se otpušta natrag u okolinu – prirodu gdje će neko vrijeme tražiti idealno mjesto za polaganje svojih cca nekoliko tisuća jajašaca, nakon čega ugiba. Nakon 6-8 tjedana iz jajašaca će se izleći larve i ciklus opet započinje.

Ovaj ciklus može trajati u rasponu od 1-4 godine, te nas ne treba iznenaditi da su krpelji zaista izdržljivi u pogledu gladovanja jer mogu preživjeti i do 2 godine bez hrane, odnosno slučajnog prolaznika – domaćina. Pseći krpelj čak može cijeli svoj životni ciklus (sve 4 faze) proći na istom domaćinu unutar stambenog prostora (u zatvorenom), primjerice na psu, a poklope li se idealni/optimalne uvjeti i okolnosti krpelj može svoj životni ciklus proći i u samo nekoliko mjeseci.

Leđni štit scutum prekriva oko polovinu leđne strane tijela ženke dok kod mužjaka prekriva gotovo cijelu leđnu stranu. To je onda i faktor koji limitira moguće proširenje tijela prilikom hranjenja (foto: Ivana Rogić)

Kada i sagledamo životni ciklus ovog paučnjaka, možda ne zvuči tako strašno: pričvrsti – nahrani – otpadni – preobrazba – pričvrsti -nahrani – otpadni – preobrazba – pričvrsti  – razmnožavanje – nahrani– otpadni – položi jajašca (ženka) – ugibanje, no ipak velika opasnost leži u nečemu jako jako sitnom, a to su različiti patogeni koje krpelj unese u sebe (iz krvi domaćina), uspješno ih preživljava, ali ih prenosi na sve buduće domaćine putem sline. Na popis neugodnih bolesti koje krpelj može prenijeti na čovjeka najistaknutije su Lajmska bolest ili borelioza (bakterijski uzročnik) te krpeljni meningoencefalitis (virusni uzročnik). Tako da, osim što je u TOP 2 omraženih također je u TOP 2 kao prijenosnik (vektor) patogena. Više stručnih informacija o bolestima koje prenose krpelji, kao i o smjernicama o postupanju s krpeljima nalazi se na stranicama Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije https://zzjzpgz.hr/novosti/prevencija-bolesti-koje-prenose-krpelji/

A kakve veze imaju krpelji sa zaštitom prirode?

Politike Europske unije usmjerene su na jačanje sektora zaštite prirode te obnovu devastiranih prirodnih staništa, kao i na očuvanje postojećih zaštićenih područja te cjelovitosti ekološke mreže Natura 2000. Prvenstveno radi očuvanja usluga ekosustava i cjelovitosti prirodnih površina jer upravo to nam je ključan saveznik u borbi protiv ubrzanih klimatskih promjena, a koje nam u svojem trenutnom ciklusu donose blage zime. Blage zime omogućuju dužu aktivnost krpelja, što za posljedicu ima i učestaliji kontakt s ljudima. Krpelji, nisu vezani samo uz boravak u prirodi, oni borave i u gradovima, gradskim parkovima, svugdje gdje ih mogu širiti mali glodavci na kojima (između ostalih) parazitiraju.

Uza mjere opreza i različite vrste zaštite (repelenti), još je jedan način borbe s krpeljima, a to je kontrola brojnosti. Upravo očuvanje njihovih „predatora“ pomaže nam u kontroli, odnosno smanjenju brojnosti krpelja. Iako im možda krpelji nisu prvi izbor hrane, ipak ako ih zapaze, pojesti će ih razne vrste ptica, žaba i pauka i kukaca… Pa se priča o očuvanju sastavnica prirode nastavlja jer je nadalje potrebno očuvati i ključna staništa tih skupina životinja, dok u konačnici ne dođemo do uistinu kompleksne povezanosti svih sastavnica prirode, koje najbolje funkcioniraju u toj svojoj skladnoj prirodnoj ravnoteži. Uza sve to, čak i ovi paraziti (krpelji) imaju i svoje parazite.

Zanimljivo je istaknuti da su i domaće životinje (perad) koristan saveznik u regulaciji brojnosti krpelja u dvorištu ili na farmi, obiteljskom gospodarstvu. Kokice, purice i patke, odlični su tamanitelji krpelja, koji na taj način pomažu  i sigurnosti drugih životinja na farmi.