Javna ustanova "Priroda"

Sjeverni: područje između uvale Fojiška i uvale Pod Predošćica (Kruna)
Južni: područje između uvale Mali bok i uvale Koromačna (Pod Okladi)

Kategorija zaštite: posebni rezervati – ornitološki
Godina proglašenja: 1986.
Dokument o proglašenju zaštite: Odluka o proglašenju dva specijalna ornitološka rezervata na otoku Cresu, “Službene novine Općine Cres-Lošinj” broj 2/1986

Površina: 550 ha Fojiška – Predošćica i 900 ha Mali bok – Koromačna
Položaj: na području Grada Cresa (otok Cres)
Nadmorska visina: 0 – 370 m

Godine 1986. proglašena su na području otoka Cresa dva posebna ornitološka rezervata koji obuhvaćaju obalno područje između uvale Fojiška i uvale Pod Predošćica na sjevernom, te obalno područje između uvale Mali bok i uvale Koromačna na srednjem dijelu otoka. Posebni ornitološki rezervati na Cresu formirani su na temelju ornitoloških istraživanja provedenih početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Time su stvoreni prvi preduvjeti očuvanja najveće preostale populacije bjeloglavih supova u Hrvatskoj.

Zahvaljujući uloženim naporima na zaštiti supova, njihov broj se na otoku Cresu počeo ponovno povećavati, nakon što je 70-ih i 80-ih godina njihov broj drastično smanjen u ovom dijelu Europe. Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) jedna je od četiri vrste strvinara koji žive u Europi, ali jedini koji još živi u Hrvatskoj. Preostale tri vrste: sup starješina (Aegypius monachus), kostoberina (Gypaetus barbatus) i crkavica (Neophron percnopterus), nestale su iz naših krajeva u posljednjih nekoliko desetljeća.

Supovi se hrane isključivo uginulim životinjama, nikad živim plijenom. Za populaciju kvarnerskih supova to su najčešće strvine uginulih ovaca. Strvine su izvor bolesti i zaraze za čovjeka i životinje, posebice ako se nalaze na teže pristupačnom terenu s kojeg ih nije moguće ukloniti, pa su bjeloglavi supovi zbog svoje prehrane prirodni čistači.

Godišnje ženka bjeloglavog supa snese početkom zime jedno jaje, na kojemu se zatim redovito izmjenjuju mužjak i ženka. Nakon što se izvale, mladi rastu u gnijezdu oko četiri mjeseca prije nego se otisnu u samostalnu potragu za hranom. Prva dva mjeseca isključivo su pod nadzorom jednoga od roditelja. Kada se osamostale, mladi napuštaju koloniju i započinju specifično putovanje, koje se kolokvijalno naziva „skitanje”; na sjever preko Slovenije i Italije do Austrije i Njemačke; na jug do Bugarske, Grčke, Turske, Izraela i Afrike; te na zapad preko Francuske do Španjolske. Nakon što spolno sazriju, pronalaze partnera i vraćaju se sviti gnijezdo, nerijetko i na istoj litici na kojoj su izlegnuti.

Na Cresu je izumiranje bjeloglavih supova gotovo zaustavljeno zahvaljujući naporima znanstvenika Zavoda za ornitologiju HAZU, te brojnih volontera koje je okupila ondašnja udruga Eko-centar Caput Insulae-Beli. Zanimljiva je činjenica da je povećanje broja supova dovelo do proširenja gnjezdišta i na litice istočne obale otoka Cresa koje nisu obuhvaćene granicama rezervata. Posljedica je, primjerice, da se veći broj njihovih gnijezda nalazi izvan sjevernog rezervata, nego u njemu.

Oporavak populacije bjeloglavih supova spori je proces jer jedan par uspješno izvede mladoga tek svake druge godine, a mladom supu do spolne zrelosti treba 5-6 godina. U tom razdoblju „odrastanja” mortalitet mladih koji prelijeću velike udaljenosti iznosi i do 90 %. Iz tog razloga svako dodatno uznemiravanje može imati negativne posljedice za daljnji oporavak kvarnerske populacije.