Kako zamišljate životinju koja nosi titulu „najuspješnijega lovca/predatora“ životinjskog svijeta, odnosno koju životinju zamišljate? Polarnog medvjeda, vuka, morskog psa, sovu, hijenu možda? Je li ta životinja velika, snažna, brza… ili najbrža? Možda neki vršni predator?

Uspješnost lova predstavlja omjer broja lova koji je završio ulovom (dakle uspješno) i ukupnog broja pokušaja lova (i neuspješni i uspješni ulovi). Usporedimo li životinjske „lovce“ na uzorku od 100 pokušaja lova, sivi sokol će ostvariti 45 uspješnih ulova, domaća mačka 30, dupini 90, afrički divlji pas između 60-90, sivi vuk… oko 20. Životinje koje nose titulu „najuspješnijega lovca“ zapravo nisu na vrhu hranidbenog lanca, no uspješnost njihova lova iznosi 95-100%. Riječ je o… Vretencima.

Fotografija 1: Vretence crveni jurišnik (photo: Ivana Rogić).

Malo tko ostaje ravnodušan prema ovim impresivnim kukcima. Vizualno su lijepi, neobični i atraktivni kao prizor u prirodi. Vretenca pobuđuju interese i fascinaciju biologa, entomologa, ljubitelja prirode, umjetnika, ali i inženjera i znanstvenika. Naime, vretenca su najuspješniji predatori upravi radi nevjerojatnih sposobnosti leta koje ih čine izuzetno agilnima, a kompleksne i velike oči omogućuju im vidno polje od 360°.

Pripadnici reda vretenaca (Odonata) imaju veoma očuvane i bogate fosilne nalaze koju nam ukazuju da njihova prisutnost na planeti Zemlji traje više od 300 milijuna godina (postojali su i prije dinosaura). Ono što je fascinantno jest to što se tijekom tog dugog vremenskog perioda karakteristike i obilježja vretenca nisu previše mijenjali, ni biološki, ni morfološki. No, što se to „malo mijenjalo“ ? Pred 300 milijuna godina kukci su dosezali svoje najveće dimenzije u evolucijskom razvoju. Fosil vretenca koji datira iz tog razdoblja ukazuje da su najveći predstavnici vretenaca tada dosezali veličinu od 70 cm u rasponu krila. No zašto danas ne viđamo ovakve divove?

Znanstvenici pretpostavljaju da je prvotni razlog evolucijskog razvoja kukaca u smjeru većih dimenzija, bio porast koncentracije kisika u atmosferi, no u nekom trenutku uz daljnji porast konc. kisika, fosilni nalazi pripadnika vretenaca (ali i drugih kukaca) ukazuju da je evolucijski razvoj ponovno krenuo u smjeru smanjivanja veličine tijela kukaca. Naime, velika vretenca dugo su vladala nebom kao najuspješniji lovci, sve do trenutka razvoja ptica pred nekih 150 milijuna godina, ali i drugih vrsta životinja, što je pred njih stavilo novi izazov… biti brži i biti agilniji… a za to je potrebno „postati“ manji.

Let vretenca je nepredvidiv, a savršena kontrola, agilnost i preciznost rezultat su sposobnosti vretenaca da se kreću u svim smjerovima (gore, dolje, lijevo, desno, naprijed, natrag) i mogućnosti postizanja impresivne brzine od 50 km/h.

Infografika (pojednostavljena usporedba) direktni/indirektni letni mišići kukaca

Kako bi bolje razumjeli tu „super moć“ vretenaca, potrebno je zaviriti u jedan segment anatomije kukaca letača. Krila kukaca zapravo su nastavak – kutikularna struktura na prsnom dijelu, nisu modifikacija nekog ekstremiteta (kao što je slučaj kod ptica i šišmiša). Ta krila se pomiču letnim mišićima. Kod vretenca i vodencvjetova za razliku od većine ostalih kukaca mišići su direktno vezani za krila radi čega je moguće nesimultano pokretanje – pokretanje svakog para krila ili svakog krila zasebno. S druge pak strane, većina kukaca letne mišiće ima vezane za tergite prsa i stezanjem prsa, posljedično se pomiču i krila. I to simultano, što znači da se oba para krila pokreću zajedno. Takvi nedirektni letni mišići evolucijski su (napredniji) korak prema ostvarenju veće frekvencije u mahanju krilima. Tako primjerice kućna muha (nedirektni letni mišići) zamahne krilima i do 200 puta i jednoj sekundi, dok vretenca u jednoj sekundi zamahnu krilima oko 30ak puta. Unatoč tome, vretenca su najbrži kukci letači, među kojima neke vrste dosežu i brzinu od 97 km/h.

Fotografija 2: Vretence jezerski regoč (Lindenia tetraphylla) Natura 2000 je vrsta. Ponekad su vretenca i veliki izvor frustracije za fotografe jer uza svo šuljanje, tišinu i „nepomično poziranje“ (vretenca),  samo „nestanu“ u jednom treptaju našeg oka. No, uz malo sreće na strani fotografa, ovi će vrhunski letači stati i nepomično pozirati i nekoliko seknudi. Ovaj jezerski regoč ima prepoznatljivo zadebljanje zatka te ga je vrlo lako prepoznati čak i u brzom letu. (photo: Ivana Rogić).

Vretenca su svojim životnim ciklusom vezana uz prisutnost slatkovodnih vodenih staništa, u koja polažu svoja jajašca. Iz jajašca (ukoliko ih ne pojede neka druga životinja), razvija se ličinka koja će se tijekom svog rasta nekoliko puta presvlačiti. Prije zadnjeg presvlačenja ličinka će napustiti vodeni okoliš i uhvatiti za stabilnu podlogu poput stabljike ili kamena. Pucanjem kože ličinke na leđnoj strani nastaje otvor kroz koji izlazi mladi imago koji će se nakon kratkog odmora u svom novom ruhu otisnuti u svijet, a iza njega će ostati samo prazni svlak.

Fotografija 3: Svlak na fotografiji pripada vrsti Jezerski regoč (Lindenia tetraphylla).

Želimo li očuvati vretenca – super saveznike (koji se hrane muhama i komarcima) moramo očuvati i staništa nužna za njihov opstanak. Iako su u svijetu kukaca vršni predatori, izvan tog razreda i sami su plijen pticama i vodozemcima.