Japlenški vrh
Kategorija zaštite: park šuma
Godina proglašenja: 1953.
Dokument o proglašenju zaštite: Rješenje br. 26919-1953, Državni sekretarijat za poslove narodne privrede, Zagreb (registarski br. 39)
Površina: 173 ha
Položaj: na području Grada Delnica (Gorski kotar)
Nadmorska visina: 750 – 842 m
Crvendać (Erithacus rubecula) (foto Marko Matešić)
Osnovni prirodni fenomen park-šume Japlenški vrh je šuma bukve i jele, poznatija u botaničkoj znanosti pod nazivom Omphalodo-Fagetum. Znanstveni naziv dobila je po značajnoj proljetnoj biljci lijepih modrih cvjetova – mišjem uhu (Omphalodes verna). Ovaj je tip šume neobično bogat vrstama, mnogo bogatiji od sličnih tipova šumskih zajednica u Europi.
U sloju drveća ove zajednice na Japlenškom vrhu izdvajaju se bukva, jela i gorski javor, a u sloju grmlja česti su crvena kozokrvina (Lonicera xylosteum), žestika (Rhamnus alpinus ssp. fallax), obični likovac (Daphne mezereum) i lovorasti likovac (Daphne laureola).
U sloju prizemnog rašća uspijevaju mnoge endemske i reliktne vrste, kao što su, uz spomenuto mišje uho, velika mrtva kopriva (Lamium orvala), volujsko oko (Hacquetia epipactis), kranjski bun (Scopolia carniolica), i druge.
U područje park-šume Japlenški vrh povremeno navraćaju medvjedi. Posjetitelj koji u tišini šeće park-šumom često će susresti srne koje ovdje imaju svoja omiljena staništa i boravišta (kod Lovačkog doma je i zoo-vrtić s jelenima lopatarima – Dama dama).
Djeci će također biti zanimljiva simpatična vjeverica koja je za razliku od također čestog puha, uglavnom aktivna danju.
Krećući se park-šumom uočit će se pojedine vrste ptica ili bar čuti njihov pjev. Na tom području zadržava se nekoliko vrsta sjenica, crna žuna, djetlići, šojka, kos, crvendać, brgljez, palčić i ostale vrste.
Svijet gljiva također je vrlo raznolik, pa će svaki ljubitelj prirode na brojnim i razgranatim šetnicama koje su neposredno povezane s užim gradskim tkivom Delnica, doživjeti i provesti ugodne trenutke opuštanja.
Strizibube na cvatu štitarke (foto Marko Randić)
Vapnenci i dolomiti najvažnije su i najčešće karbonatne stijene krških predjela u Hrvatskoj. Njima u cijelosti pripada i masiv Japlenškog vrha. Oborinska voda otapa te stijene zbog čega na karbonatnoj geološkoj podlozi nastaju izrazite krške pojave.
U park-šumi Japlenški vrh najčešće su i najizrazitije krške ponikve, a zabilježene su i jame. Na padinama su gdjegdje u obilju nanizane male vapnenačke šumske stijene koje izviruju iz tla. Na njima su se naselile bogate prevlake mahovina od kojih je najčešća „šumska češljasta mahovina” (Ctenidium molluscum), a upravo su mahovine i lišajevi zaslužni za nakupljanje prvih količina humusa na stjenovitoj podlozi.
Nekad su se lokalni vapnenci koristili za pečenje živog vapna u japnenicama (što je delnički naziv za vapnenice), odakle potječe i naziv Japlenškog vrha.
Već i male različitosti u geološkoj podlozi i vrsti tla, kao što su pojave proslojaka dolomita umetnutih u vapnence, utječu na stvaranje razlika u živom svijetu. Tako se na dolomitnoj podlozi Japlenškog vrha izdvajaju populacije kukurijeka božićnjaka (Helleborus niger), jetrenke (Hepatica nobilis) ili volujskog oka (Hacquetia epipactis), koji su na vapnencu rijetki ili potpuno izostaju. Nasuprot tome, na vapnencima je svojstvena razmjerno rijetka biljka kranjska bunika (Scopolia carniolica), koja raste uglavnom na stjenovitim staništima na padinama ponikava.
Bukovo-jelove šume nastanjuju brojni ksilofagni kukci (vrste koje se hrane drvom). Od osobite važnosti u šumarstvu jesu potkornjaci, osobito zbog šteta koje učestalo čine u šumama. Njihove razgranate hodnike može se opaziti ako se malo nadigne koru nekoga suhog stabla. Svaka vrsta buši u drvu i pod korom hodnike posebnog oblika, po čemu ih se može prepoznati. Zapravo svaka vrsta potkornjaka traži upravo svoju vrstu drveta pa su poznati jelov potkornjak, smrekov potkornjak, brijestov potkornjak, i drugi.
Nakon katastrofalnog ledoloma koji je Gorski kotar pogodio početkom veljače 2014. godine, u park-šumi Japlenški vrh uništene su krošnje i porušene brojne jele, bukve i ostalo drveće pa je zbog velike opasnosti od širenja potkornjaka i ostalih šumskih štetnika, mnogo porušenih stabala izvučeno iz šume.
Ipak, dosta je posječenog drveta ostalo ležati u šumi. Takve nepogode u šumama mogu ponekad pogodovati drugoj važnoj skupini kukaca čije se ličinke hrane odumrlim drvom, a to su strizibube ili cvilidrete (Cerambycidae). Njihovo su istaknuto obilježje dugačka ticala i sposobnost proizvodnje osebujnog zvuka (odatle im ime!).
Na Japlenškom vrhu strizibube se odlikuju neobičnom raznolikošću oblika što se također može povezati s razmjernim obiljem odumrlog drveta u šumi. Odrasli kukci mogu se ponekad zateći u većem broju na cvatovima – štitcima velikih štitarki, primjerice šumske anđelike (Angelica sylvestris), koja svoje malobrojne populacije ima uz šumske rubove i na zarastajućim šumskim lazima.
