Život iznad granice šume

Prospekt Priroda, Zanimljivosti

Sl. 1. Karakteristično bilje na “kiselim” alpskim travnjacima u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: vodomna bubica (Antennaria dioica), brkati zvončić (Campanula barbata), polukuglasta zečica (Phyteuma hemisphericum), arnika (Arnica montana) i trava tvrdača (Nardus stricta). Na stabljici brkatog zvončića sjedi leptir alpski crnac (Erebia triaria). (crtež: Ana, Nina i Marko Randić).

PARK PRIRODE RIESERFERNER-AHRN/VEDRETTE DI RIES-AURINA (JUŽNI TIROL, ITALIJA) – II. NASTAVAK (ŽIVOT IZNAD GRANICE ŠUME)

Penjući se iznad granice šumskog drveća i niskih grmova dolazimo u poseban visinski pojas – tzv. alpski pojas značajan zbog prostranih travnjaka. Ovdje su vidici neometani drvećem i šumom. U strukturi krajobraza prevladavaju alpski pašnjaci na kojima je ljeti živo jer se tu izgoni i napasa stoka. U Parku postoji oko 100 ljetnih pastirskih stanova (u lokalnom govoru zvani “malghe”). Pastirska djelatnost, koja je u Parku dopuštena, u znatnoj mjeri pridonosi očuvanju starih ruralnih tradicija ovoga kraja, što je također važna zadaća Parka.

Među pašnjacima rasprostranjeni su travnjaci s travom tvrdačom (Nardus stricta) koji su prilično otporni na utjecaj paše. Od značajnijih i zanimljivijih vrsta biljaka za alpski nardetum mogu se spomenuti primjerice oštrodlakavi lavlji zub (Leontodon hispidus), zlatni petoprst (Potentilla aurea), gorska moravka ili arnika (Arnica montana), kravljak “vrijemekaz” (Carlina acaulis), brkati zvončić (Campanula barbata), dvodomna bubica (Antennaria dioica), sase (Pulsatilla sp. div.) i drugo šaroliko planinsko cvijeće (sl. 1). Neke od tih vrsta poznajemo i iz naših nardetuma, primjerice iz Gorskog kotara, ali većina nam je ipak nova i nepoznata. Uz pastirske torove i na mjestima gdje se zadržava stoka razrasta se nitrofilna alpska vegetacija u kojoj buja alpska kiselica (Rumex alpinus), najtrnovitiji osjak (Cirsium spinosissimum), jedić (Aconitum sp.) i neizostavna kopriva (Urtica dioica).

Dok je nardetum više pod antropogenim utjecajem zbog paše, prava klimazonalna vegetacija alpskog pojasa u silikatnim masivima kakvi prevladavaju u Parku jesu prirodni travnjaci u kojima dominira povijeni šaš (Carex curvula). Oni se protežu u još ekstremnija staništa. U njima uspijevaju primjerice švicarski lavlji zub (Leontodon helveticus), polukuglasta zečica (Phyteuma hemisphericum), kranjski staračac (Senecio carniolicus), ljepljivi jaglac (Primula glutinosa), najmanji jaglac (P. minima) i brojne druge vrste. Na izbočenim mjestima, gdje snijeg otpuhuju vjetrovi, caruju razne vrste lišaja. Izložena staništa obrasta i zajednica planinske eline (Elyna myosuroides) s mnogim zanimljivim vrstama alpske flore; simbolom visokih planina – runolistom (Leontopodium alpinum), ledenjačkim klinčićem (Dianthus glacialis), patuljastom sirištaricom (Gentianella nana), jednocvjetnom hudoljetnicom (Erigeron uniflorus) i drugim alpskim biljem često privlačnih i žarko obojenih cvjetova.

Posebnim ekološkim uvjetima izdvajaju se tzv. “snježne dolinice” vrlo zastupljene u visinama iznad 2400 metara u kojima se snijeg zadržava sve do početka ljeta. Uza snijeg koji se topi u takvim snježnim dolinicama procvatu u kratkom ljetnom razdoblju nježne pasvice (Soldanella sp.) i puzave zeljaste vrbe (Salix sp.) poznate i kao najmanja stabla na svijetu, tzv. “arbor minima”, visoke svega 1-8 cm, koje se za vrbe “otkrivaju” tek kad na puzavim stabljikama koje jedva vire iz tla procvatu prave male vrbove mace.

U tom markantnom vegetacijskom pojasu alpskih travnjaka raste znatan broj zaštićenih biljnih vrsta pokrajine Južni Tirol. U Južnom Tirolu zaštićeno je 17 vrsta biljaka, čemu treba pribrojiti i sve vrste rodova likovac (Daphne), sirištara (Gentiana), sirištarica (Gentianella), jaglaci (Primula, izuzevši vrstu P. veris) i rogozi (Typha) te sve vrste porodice orhideja (Orchidaceae) koje rastu na području Pokrajine.

Razmjerno velik broj raznolikih staništa alpskog pojasa omogućuje i održavanje prilično bogate i raznolike faune. U tim predjelima proteže se kraljevstvo alpskih svizaca (Marmota marmota) koji čine glavni plijen surom orlu (Aquila chrysaetos). Suri orao je redovita gnjezdarica Parka (sl. 2) i gnijezdo savija u nepristupačnim stijenama vrhova. Na visinskim pašnjacima može se susresti i alpsku bijelku (Lagopus mutus), još jednu vrstu divlje koke, kao i bijelog zeca (Lepus timidus). I za jednu i drugu vrstu značajno je da zimi poprimaju zaštitnu bijelu boju perja, odnosno dlake. Ove dvije visinske vrste moguće je slijediti čak i do same granice vječnoga snijega.

Izgradnjom pastirskih stanova – “malghi” čovjek je omogućio opstanak i drugim životinjskim vrstama, kao što su mrka crvenrepka (Phoenicuros ochruros) i hermelin (Mustela erminea). Tipična ptica alpskih pašnjaka je planinska trepetljika (Anthus spinoletta) koja gnijezdi u udubljenjima terena zaklonjenim kamenjem i busenima trave. Na alpskim pašnjacima bogatim cvijećem zadržavaju se mnogi kukci, osobito skakavci, bumbari, tvrdokrilci i leptiri, npr. alpski crnac (Erebia triaria) (sl. 1).

Iznad pojasa alpskih travnjaka uzdižu se najviši i najnepristupačniji predjeli planinskih skupina i vrhova u kojima prevladavaju stijene, točila i vječni snijeg (firn) koji hrani ledenjake. Led pokriva oko 1.000 ha površine Parka, ali su preostali ledenjaci u stalnom povlačenju. Veći broj vrhova premašuje 3000 metara nadmorske visine. Najviši vrh je Hochgall/Collalto visok 3435 m ispod kojega se protežu najprostraniji ledenjaci Rieserferner/Vedrette di Ries (njmački “Ferner” odnosno talijanski “vedrette”
označava ledenjak, što je ušlo i u naziv Parka).

U ovom pojasu izolirani travnati otočići u obliku jastučastih nakupina pojavljuju se tu i tamo na povoljnim staništima prisoja i stjenovitim policama u nižim položajima, dok su ostala staništa ekstremnih značajki za živi svijet. Snježna granica je na 2800 metara nad morem. Tu je razvijen zaseban svijet najotpornijih algi, lišajeva i mahovina s tek ponekom jastučastom, posebno prilagođenom, cvjetnicom koja se ukorijenila među stijenama. Visinski rekord među cvjetnicama drži ledenjački žabnjak (Ranunculus glacialis) koji može izdržati pod snijegom i čitavu godinu, da bi tek dogodine, ukoliko snježne prilike dopuste, procvao predivnim bijelim cvjetovima. Među jastučastim biljkama ovih visina ističu se primjerice ružičastocvjetna alpska mužika (Androsace alpina) i jastučasta pušina (Silene acaulis) kao i razne vrste kamenika (Saxifraga sp. div.) (sl. 3). Posebna flora ukorjenjuje se dugačkim korijenjem među napadalo kameno kršje točila. Ovdje rastu samo posebno specijalizirane vrste, jer, iako je na točilima nešto povoljnija situacija što se tiče opskrbe vodom nego što je u pukotinama kompaktnih stijena, stalno kotrljajuće kamenje koje se odronjava sa stijena, nepovoljno djeluje na korjenov sustav i oštećuje nadzemne dijelove biljaka. Prva cvjetnica koja se pojavljuje i osvaja morene tek oslobođene leda je nježni jednocvjetni rožac (Cerastium uniflorum) bijelih cvjetova. Lišajevi roda Rhizocarpon (“zemljopisni korasti lišajevi”, sl. 3) česti su na silikatnim stijenama i najbolje su prilagođeni najvišem, tzv. nivalnom pojasu, dok snježne alge, ponekad u velikoj množini, nastavaju polja firna pridonoseći njegovom neobičnom crvenkastom ili zelenkastom obojenju.

Do visine 3000 metara, u zonu stijena na kojima su travnate police, zalaze divokoze (Rupicapra rupicapra). U Parku je i stalna naseobina od 30-tak alpskih kozoroga (Capra ibex), alpske vrste koja je na svom posljednjem preostalom staništu u Nacionalnom parku Gran Paradiso jedva uspjela izbjeći potpunom istrebljenju, a sada je nastanjena u mnogim alpskim predjelima. Pukotine stijena su i prava gnjezdišta žutokljune galice (Pyrrhocorax graculus) te gavrana (Corvus corax), ptica iz porodice vrana. U hladnijem dijelu godine spuštaju se u niže predjele, pa smo ih i mi mogli promatrati u dolinama, gdje žutokljune galice prilaze naseljima u potrazi za hranom. Vrlo je ohrabrujuća vijest da su viđeni prvi bjeloglavi supovi u dolini Arhn/Aurina. Vrsta se u ovim krajevima smatrala izumrlom, a sada se ulažu znatni napori u njihovu reintrodukciju na područje Alpa. U potrazi za kukcima i paucima koji se skrivaju u pukotinama stijena, planinske visove obilazi brzelj zidarčac (Trichodroma muraria). Kamene osuline i točila nastanjuju snježni vrabac (Montifringilla nivalis), alpski popić (Prunella collaris), mrka crvenrepka (Phoenicurus ochruros) i sivkasta bjeloguza (Oenanthe oenanthe).

Po glacijalnim morenama trčkaraju nježni beskrilni kukci iz roda Machilis te različite vrste paučnjaka koji zajedno sa sićušnim grinjama, dugoživcima (Tardigrada) i skokunima (Collembola) nastanjuju najveće visine. Mjesta gdje se tope ledenjaci uz čije rubove procvatu poneke najotpornije cvjetnice oblijeće leptir alpski apolon (Paranssius phoebus) (sl. 3). Njegove gusjenice, crno i žuto obojene, hrane se lišćem muškatne kamenike (Saxifraga moschata).

Od sisavaca najviše dopire snježna voluharica (Microtus nivalis), koja često gradi svoje gnijezdo u planinskim skloništima, a penje se i do 3000 metara. Život se održava i usred samih ledenih polja i firna, gdje sitni kukci – ledenjački skokuni iz skupine Collembola, ili “snježne buhe” kako ih još nazivaju, često u velikom broju prekriju polja firna na čuđenje planinara i alpinista. Veliki su oko 2 mm, gotovo crne boje, sposobni su skakati i potpuno su bezopasni jer se hrane pretežno peludom što ih u te visine nanesu vjetrovi.

U Parku postoje i drugi tipovi staništa, primjerice raznolika vodena i cretna staništa, jer kao što je naprijed posebno istaknuto, ovo područje obiluje raznim tipovima vodonepropusnih silikatnih stijena. Osim brojnih živahnih potočića i potoka što dotječu s rubova ledenjaka koji se tope, ovdje se zrcali i lijepo jezero Antholzer/Anterselva, bogato kisikom, koje predstavlja idealno stanište pastrve (Salmo trutta), kao i brojna manja alpska jezerca. Čitavo područje Parka, a posebno vodena i močvarna staništa od iznimne su važnosti pri proljetnoj i jesenskoj seobi ptica.

Park prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina čini zajedno sa susjednim prekograničnim zaštićenim područjima u Austriji (Nacionalni park Visoke Ture i zaštićeno područje “Zillertaler Hauptkamm”) najveće zaštićeno područje u Alpama – proteže se čak na 2.500 km2 i pruža nadu da će se prirodni procesi u visokim europskim planinama i nadalje moći nesmetano odvijati na radost sve brojnijih posjetitelja i zaljubljenika takvih predjela iznimne prirodne ljepote.

Objašnjenja nekih manje poznatih pojmova:

firn – odstajali zrnati snijeg star najmanje godinu dana. Njegovim postupnim nagomilavanjem i sabijanjem u akumulacijskoj zoni ledenjaka nastaje led i formira se ledenjak koji se pomiče niz padinu i erodira svoju podlogu i bokove stvarajući morene.

morena – raznovrstan nesortirani materijal (mulj, pijesak, kamenje) što ga nose, gomilaju i odlažu ledenjaci

nardetum – poseban “kiseli” tip travnjaka u kome značajnu ulogu ima trava tvrdača (Nardus stricta, sl. 1)

nitrofilan – organizam koji voli i kojemu su za opstanak potrebne visoke koncentracije dušičnih spojeva. Nitrofilna flora i vegetacija često se nalazi uz pastirske staje i torove, na mjestima gdje se zadržava stoka i pridonosi nagomilavanju dušičnih spojeva u tlu.

nivalni pojas – visinski pojas iznad 2800 metara gdje se zadržava vječni snijeg, označava ga oskudan živi svijet s prevladavanjem algi, lišajeva i mahovina

silikatno stijenje – stijene koje sadrže silikate, tj. sastavljene su od silikatnih minerala koji sadrže soli silicijskih ili kremenih kiselina H4SiO4. Te su stijene slabo topive i obično nepropusne za vodu za razliku od karbonata (vapnenaca i dolomita).

Ključne riječi: Alpe, park prirode, pokrajina Južni Tirol, živi svijet iznad granice šume, flora i fauna, alpski travnjaci, snježna granica, nivalni pojas

Marko Randić


Sl. 2. Modeli nekih od značajnijih ptica grabljivica, (izloženi na stropu centra za posjetitelje), koje se najčešće zadržavaju iznad granice šume u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: sivi sokol (Falco peregrinus), suri orao (Aquila chrysaetos) i kostoberina (Gypaetus barbatus). Posljednja vrsta izumrla je u Alpama, ali se provodi projekt njezine reintrodukcije. (foto: M. Randić)


Sl. 3. Karakteristično bilje oko granice vječnog snijega na visokim planinama u parku prirode Rieserferner-Ahrn/Vedrette di Ries-Aurina: ledenjački žabnjak (Ranunculus glacialis), patuljasta sirištarica (Gentianella nana), jednocvjetni rožac (Cerastium uniflorum), alpska mužika (Androsace alpina) i muškatna kamenika (Saxifraga moschata). Silikatnu stijenu obrasta “zemljopisni korasti lišaj” (Rhizocarpon geographicum), a na stijeni sjedi leptir alpski apolon (Parnassius phoebus). (crtež: Nina, Ana i Marko Randić)