U Rječinu se slijeva razmjerno velik broj bujičnih potoka i odviraka manjih bočnih izvora koji izbijaju na površinu tla u blizini korita rijeke. Svi oni doprinose vodenoj snazi Rječine u vrijeme jakih oborina i topljenja snijega u planinama (sl. 1). Bočni izvori omogućavaju također da u koritu rijeke bude uvijek nešto vode čak i kad glavni izvor Zvir presuši.
Sl. 1. Nabujala Rječina kod Žakaljskog slapa (foto: M. Randić)
Većina najznačajnijih bujica teče i slijeva se u Rječinu s njene lijeve strane. Najizdašnije su Zala, Rastončica, Borivišćica, Mudna i Kacaj. One su ujedinjene u toku glavne bujice Sušice koja se u Rječinu ulijeva kod naselja Lukeži. Ostale, manje bujice zasebno utječu u Rječinu.
Korita spomenutih bujica su veći dio godine suha i zapunjena su množinom bujičnih nanosa – pruda, velikim dijelom nanijetih iz gornjih dijelova sliva u obliku oblutaka. Zanimljiva je pojava da u koritu Sušice nailazimo na oblutke oblikovane od nekoliko različitih vrsta stijena. Posebno se kontrastima boja odlikuju bjelkasti obluci od vapnenaca i zelenkasto-sivi obluci nastali od flišnih pješčenjaka. Ovi posljednji potječu vjerojatno iz sliva bujice Zale koja izvire na klanjskom području i dijelom teče po terenu s flišnom podlogom, otkidajući komade flišnih stijena i valjajući ih prema koritu Sušice. Još rjeđe se u Sušici mogu naići zaobljeni odlomci dolomitnih stijena, koje vjerojatno najviše donosi bujica Borovišćica (sl. 3) koja se usjekla u dolomitne padine.
Sl. 2. Bujični prud u koritu Sušice (foto: M. Randić)
Dolomiti se lako troše pa dolomitne oblutke možemo naći više u gornjim dijelovima sliva jer ih nizvodno snaga bujica redovito razdrobi u sitan pijesak. Bujični prud osebujno je stanište s posebnim i danas već rijetkim tipovima životnih zajednica; prevladavaju grmoliki tipovi obalnih vrba, za koje nastojimo ukazati na potrebu zaštite kao osobite prirodne vrijednosti.
sl. 3. U koritu bujice Borovišćice ima i vrlo krupnih odlomaka stijiena što svjedoči o snazi bujičnih voda (foto: M. Randić)
U najgornjim dijelovima sliva, na Grobničkim planinama, gdje su i „izvorišta“ većine bujica, također je razvijen poseban tip povremeno vlažnih staništa – to su dna korita bujičnih jaruga i jaraka, kojima se slijevaju i odvode bujične vode. Zasad su mnogo bolje očuvani od donjih dijelova sliva jer se regulacija bujica provodi uglavnom u donjim dijelovima gdje su mnoge njihove prirodne vrijednosti izgubljene (sl. 4).
Sl. 4. Kamenim obaloutvrdama stiješnjeno korito bujice Sušice kod mosta u Podkilavcu (foto: M. Randić)
Ta su osebujna gorska staništa kraći dio godine jako navlažena zbog otapanja krpa snijega koji se tijekom zime, za vrijeme snježnih oborina, u njima nakuplja i zatim polako otapa, dok su u sušnom dijelu godine dna tih jaruga i jaraka, zbog ocjeđivanja, lišena viška vode i vlage. Vode od kiša njima brzo otječu, pa korita brzo presušuju. Oprečni uvjeti staništa, s izmjenama vlažne i sušne faze, omogućavaju pojavljivanje i razvitak osebujne životne zajednice s nekolicinom takvim uvjetima posebno prilagođenih biljnih i životinjskih vrsta.
M. R.