Usara

Zanimljive činjenice o ušari 

Prospekt Fauna, Zanimljivosti

Slika 1. Plijen ušare u ovom je slučaju bio jež. Nalazak na stijeni ježevih bodlji ili cijelih koža s bodljama, gotovo je siguran znak prisutnosti ušare na nekom području.

Neki od znakova koji nam ukazuju na prisutnost sove ušare u prirodi

Ušara (Bubo bubo) najveća je europska sova. U Primorsko-goranskoj županiji relativno je česta i to ponajviše u primorju i na kvarnerskim otocima, a svoje stanište bira u stjenovitim klancima i na grebenima koji imaju dovoljno skrovitih kamenih polica, udubljenja ili rupa u kojima se gnijezdi i boravi tijekom dana.

Teško je vidljiva dok sjedi u stijeni, jer se bojom perja savršeno uklapa u okolinu, no to što ušaru rijetko uočavamo u njenom staništu, primarno je posljedica njezina pretežno “noćnog života”. Prisutnost ušare moguće je odrediti i bez direktnog viđenja jedinke i to najčešće slušajući njeno glasanje ili putem tragova koji upućuju da ušara obitava na nekom području.

Općenito ptice grabljivice, koriste stabla na dominantnim  pozicijama u okolišu, a sove naročito stijene s kojih imaju nesmetan pregled na okolni teritorij i  koje im služe kao promatračnice, mjesta za glasanje ili mjesta gdje donose plijen. Upravo takvo mjesto karakterizira prisutnost izmeta, perja, gvalja ili ostataka plijena ušare.

Zanimljivo je i da učestalo odlaganje izmeta ušare na istom mjestu npr. kamenoj polici u stijeni, kroz više godina ili generacija, uzrokuje pojavu nitrofilnih lišajeva iz roda Caloplaca i Xanthoria, te njihova prisutnosti može također svjedočiti o nekadašnjem  gniježđenju sove na određenom području, a koja je protekom vremena s istog nestala.

Marko Modrić


Slika 2. Gvalja ušare čini neprobavljeni dio plijena, a sastoji se od kompaktne smjese dlaka, perja i kosti, prosječne dimenzije 7,5 x 3,5 cm i sova je izbacuje kroz kljun. Analizom  gvalja  možemo dobiti uvid u prehrambene navike ušare na nekom području.


Slika 3. „Pjevajuće stablo“ ili u ovom slučaju grm borovice, radi učestalog korištenja od strane para ušara koje na njega slijeću, poprimio je specifičan habitus, koji se manifestira u “tanjurastoj”, odnosno horizontalnoj krošnji.


Slika 4. Učestalo odlaganje izmeta na istim pozicijama, pogoduje stvaranju određenih vrsta nitrofilnih lišajeva.