Za razliku od redovito gospodarenih šumskih sastojina, rezervati šumske vegetacije su mjesta gdje uobičajeno ima mnogo mrtvog i trulećeg drva, stojećeg ili izvaljenog i ležećeg na tlu (sl. 1). Rezervat šumske vegetacije Debela lipa – Velika Rebar nedaleko Lokava u Gorskom kotaru nije u tome iznimka, tim više što su vremenske nepogode u nekoliko navrata srušile mnogo starih stabala, posebno jele, većinu njih iščupavši iz korijena. To za šumu može izgledati pogubno, ali moramo uzeti u obzir da su to prirodni procesi i da se šuma na taj način sama prirodno obnavlja. Truleće drvo ima važnu ulogu u održavanju bioraznolikosti šume, a opazili smo da se s povećanjem brojnosti trulećeg drveća oporavljaju i populacije nekih vrsta ptica, primjerice troprstog djetlića, koji je (bio) gotovo iščezao iz naših šuma.
Sl. 1. Ledene sige “izrasle” iz trulog debla jele zadobile su riđasto obojenje, vjerojatno zbog procjeđivanja vode i huminskih kiselina iz debla napadnutog lignikolnim gljivama (foto: M. Randić)
Kako bi se izvaljena stabla razgradila i pretvorila u humus, obogativši tako površinske dijelove šumskog tla hranjivim sastojcima koje su stabla korijenjem upila iz dubljih slojeva pedosfere, „zaduženi“ su brojni i raznoliki organizmi među kojima gljive imaju vrlo važnu ulogu. Već na temelju nekoliko obilazaka šumskog rezervata Debela lipa – Velika Rebar uočili smo veliko bogatstvo vrsta gljiva, kako onih koje nastanjuju šumsko tlo, a još više lignikolnih – koje žive na mrtvom drvetu. Među ovim posljednjima posebno su u rezervatu uočljiva krupna bjelkasta plodišta jelovog igličara koji uobičajeno nastanjuje stojeća trula debla jela (sl. 2).
Sl. 2. Plodišta strogo zaštićenog jelovog igličara (Hericium flagellum) na stojećem jelovom deblu u šumskom rezervatu – deblo je bilo doznačeno za sječu, ali je zbog prirode rezervata sječa zaustavljena (foto: M. Randić)
Među gljivama koje nisu toliko uočljive, a također rastu na mrtvim jelovim deblima, uglavnom ležećima na tlu, izdvajamo u rezervatu razmjerno rijetku vrstu Neolentinus adhaerens (Alb. et Schwein.) Redhead et Ginns. Plodišta ove gljive su kožaste konzistencije, na površini klobuka i na rubovima lamela obavijena su ljepljivim slojem – po čemu je vrsta dobila naziv adhaerens – „prianjajuća“. Nastanjuje se na odumrlo drvo četinjača, u prvom redu jele i uzrokuje tzv. smeđu trulež drveta (sl. 3). Smatra se ljekovitom vrstom gljiva – sprječava sljepljivanje trombocita. Premda se hrvatsko nazivlje za vrste gljiva još nije ustalilo, a za mnoge vrste još nisu skovani odgovarajući hrvatski nazivi, mogli bi ovu vrstu nazvati ljepljiva ili prianjajuća pilašica (lamele ili listići su joj pilasto nazubljeni, a klobuci i rubovi lamela su na dodir ljepljivi).
Sl. 3. Plodišta gljive ljeplive pilašice na izvaljenom deblu jele u rezervatu Debela lipa – Velika Rebar (foto: M. Randić)
Ljepljivu pilašicu navodi za Gorski kotar mikologinja Milica Tortić i to za Crni Lug, Makov Hrib, Sungerski lug, Delnice, Zalesinu i Skrad te smatra da, iako je vrsta ranije slovila kao rijetka, na temelju tih istraživanja može se ubrojiti među češće u goranskim šumama. U Gorskom je kotaru također bila sakupljena kod Brod Moravica i u Kamačniku kod Vrbovskog. Mi smo je u više navrata pronašli na srušenim deblima jela kod Zelina Crnoluškog i Zelina Mrzlovodičkog na vlažnim mjestima u jarugama bočnih pritoka Križ potoka.
M. Randić
Literatura: Tortić, M. (1973): Makromiceti Gorskog kotara II. Acta Bot. Croat. 32: 217-225.