U obranu bršljana – ubija li bršljan drveće?

Priroda Flora, Ljudi, Novosti

U posljednje vrijeme u Javnoj ustanovi „Priroda“ imali smo nekoliko upita o štetnosti bršljana, pa čak i zahtjeva za uklanjanjem pojedinih starih bršljanovih primjeraka koji su se ovili oko stabala, uz tvrdnje da bršljan svojim rastom guši i ubija drveće na kojemu se razvija. Željeli bi stoga ukazati na neke pozitivne strane bršljanovog rasta, a osobito na njegovu važnost u uravnoteženom odvijanju života šumskih zajednica i ekosustava te u potpomaganju održavanja biološke raznolikosti.

Bršljan je vazdazelena drvenasta povijuša (lijana) koja se pomoću adventivnih korjenčića prihvaća za čvrstu podlogu i može narasti do 30-tak metara i dostići debljinu debla od 25 cm (sl. 2). Budući da su listovi biljke koja još nije cvala drugačiji od listova na dijelu biljke koja cvate, nekad se smatralo da se radi o dvije različite vrste bršljana. Takva se pojava raznolisnosti u botaničkoj znanosti naziva i heterofilija. Bršljan može puziti po tlu gdje stvara guste preplete ili se može prihvatiti i izrasti na okomitoj podlozi kao što su debla stabala, stijene ili zidovi zgrada.

Sl. 1. Zreli plodovi i cjelovito lišće bršljana (foto: M. Randić)

Kad se bršljan prihvati uz deblo stabla može, u potrazi za svjetlom, izrasti visoko u krošnju i tamo stvoriti veliku vlastitu lisnu masu. Redovito se na toj visini izmijeni oblik listova i bršljan poprimi svoju uobičajenu formu s cjelovitim listovima u kojoj se na biljci formiraju bogati cvatovi i kasnije plodovi (sl. 1). Ljudi općenito smatraju da tako izrasli bršljani mogu svojim djelovanjem na drvo na kojemu su izrasli „ugušiti“ stablo – domaćina i ubiti ga. U obranu bršljana možemo reći da to nije točno i da bršljan nije parazitska vrsta pa svojim adventivnim korjenčićima kojima se prihvaća uz koru debla ne prodire u stablo i ne crpi iz stabla ni vodu niti hranjiva. Adventivni korjenčići služe isključivo kako bi bršljan zadržao smjer rasta u vis na često glatkoj i okomitoj podlozi (sl. 2 i 3).

Dakle, bršljan ne djeluje kao zagušivač stabla, kao što je to slučaj s nekim vrstama fikusa-smokvi tropskih i suptropskih šuma koji svojim izdanačkim deblima potpuno obaviju deblo domaćina i uguše ga. Odumrlo deblo domaćina zatim podliježe procesima razgradnje i truljenja, a fikus-davitelj nastavi rast, sada kao stablo sa šupljim, cilindričnim isprepletenim deblom u čijoj je šupljini nekada raslo deblo domaćina na koji se fikus naselio.

Sl. 2. Prastari bršljani u uvali Čavlena na otoku Krku (foto: M. Randić)

U uobičajenim prilikama bršljan svojim bujnim rastom ne djeluje negativno na stablo – domaćina, teoretski mogao bi imati određenog utjecaja u vrijeme suše kad i bršljanu i stablu treba voda iz tla jer u tlu bršljan razvija uobičajeni podzemni korijen, međutim, ta je pojava mogućeg natjecanja za vodu (možda i hranjiva) iz tla zasad, koliko nam je poznato iz dostupne literature, još nedovoljno istražena. Također iznijeti su primjeri da bi u slučajevima jakog vjetra, zbog povećane lisne mase koju na deblu i krošnji stabla stvara bršljan, u nekim slučajevima, posebno ako je domaćin oslabljen zbog napada nekih bolesti ili parazitskih gljiva, moglo doći do lakšeg izvaljivanja stabla prilikom vremenskih nepogoda.

S druge strane, zagovaratelji uklanjanja bršljana sa stabala trebali bi znati koliku važnost ima bršljan u životu nebrojenog mnoštva organizama u šumskim zajednicama. Lijepo razvijeni primjerci bršljana, bilo da su izrasli na stablima ili na stijenama (ili zidovima) svojim neobično bogatim cvatom, koji je u bršljana među najkasnijima u godini, jer cvatnja započinje obično tijekom rujna i listopada,  privlači čitave rojeve leptira (sl. 4), osa, pčela i osobito raznih vrsta dvokrilaca koji su njegovi najvjerniji i najvažniji oprašivači. Cvat bršljana daje pčelama i drugim oprašivačima važnu kasnu pašu i pčele se tada mogu opskrbiti dovoljnim količinama nektara i bršljanovog peluda za prezimljavanje. Zuj brojnih kukaca koji oblijeću bršljanove cvatove upozorit će nas već s daljine od nekoliko metara da se u blizini nalazi cvatući bršljan! To su ljudi uočili još davno i zanimljivo je da starogrčki filozof Aristotel (384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.) u svom poznatom djelu Povijest životinja navodi da na Pontu (Crnom moru) postoje „bijele pčele“ koje proizvode med dva puta mjesečno, ali samo tijekom zime kad obilato cvate bršljan.

Sl. 3. Primjerak bršljana na hrastu meduncu u Guljanovom dolcu na brdu Kotor iznad Crikvenice (foto: Elvis Vuleta)

Nakon završetka cvatnje, tijekom zime, kad vlada oskudica hrane za ptice, dozore plodovi bršljana, koje u našim krajevima osobito rado zoblju kosovi, ali i neke druge vrste ptica. U dolini Rječine redovito smo viđali jata drozdova koja su došla zobati plodove bršljana koji su izrasli na tamošnjim hrastovima kitnjacima. Lišće bršljana tijekom zime hrana je jelenima i srnama. U uvjetima klime Britanskog otočja, marljivi istraživači navode 72 vrste kukaca koji redovito posjećuju cvatove bršljana radi hranjenja, dvadeset je zabilježenih vrsta ptica koje se hrane plodovima, nadalje, 76 je vrsta kukaca i grinja koje se hrane lišćem ili drugim dijelovima bršljana te 47 vrsta gljiva mješinarki (askomiceta) koje su vezane uz bršljan. U našem podneblju takva istraživanja bioraznolikosti povezane s bršljanom, koliko nam je poznato, još nisu provedena.

Sl. 4. Leptir šarenac siše nektar na cvatu bršljana kod lokve Diviške u ornirtološkom rezervatu na otoku Krku (foto: Želimir Gržančić i M. Randić)

Bršljan sadrži i vrijedne kemijske spojeve koji mogu biti višestruko korisni i važni za ljude. Lišće bršljana i ekstrakti dobiveni od lišća imaju mnoga ljekovita svojstva, posebno zahvaljujući bogatom sadržaju saponina, ali i brojnih drugih prirodnih spojeva. Najčešće ih koristimo za ublažavanje tegoba dišnih putova – kao sredstvo za ublažavanje kašlja i olakšavanje iskašljavanja sluzi. Može se preporučiti kod plućnih bolesti popraćenih infekcijama mikroorganizma. Pripravci dobiveni od lišća bršljana efikasno ih ublažavaju i liječe, a primijenjeni u preporučenim i uobičajenim dozama ne pokazuju toksične efekte pa ih mogu koristiti i djeca. Jedino treba paziti da osoba koja ih primjenjuje nije alergična na bršljan, što je rijetka pojava i obično se dešava nakon doticaja sa svježom biljkom. Alergijske reakcije mogu prouzročiti neki drugi spojevi sadržani u svježoj biljci, posebno spoj nazvan falkarinol.

Sl. 5. Ovaj je stari primjerak bršljana nastradao zbog pogrešnog vjerovanja da rast bršljana guši drveće; dio bršljanovog debla je otpiljen i bršljan se osušio. Nažalost, kao što je na slici vidljivo, motorna pila zasijekla je i u deblo hrasta-domaćina i ranila ga čime se otvara put širenju zaraze patogenih gljiva u stablo pa je moguća šteta za stablo mnogo veća nego da se bršljan ostavio da raste (foto: M. Randić).

Stoga se u Javnoj ustanovi „Priroda“ i nadalje zalažemo da se bršljan, kao iznimno važna sastavnica prirodne baštine, ponekad i izraženih estetskih vrijednosti, čuva i da se ljudima objašnjava njegova uloga u prirodnom svijetu te da se bršljan ne uklanja sa stabala i zidina (osim ako ne predstavlja prijetnju urušavanja i ugrožavanja ljudi i imovine). Čak bi iznimno stare primjerke bršljana, na kakve smo imali prilike naći na nekoliko mjesta na liticama ili na stablima hrastova u našim krajevima, trebalo evidentirati i na neki način zaštititi, barem ukazivanjem na važnost takvih primjeraka u lokalnoj zajednici. Nažalost, čini se da će pogrešna predodžba da bršljan guši i ubija stablo na koje se naselio (sl. 5), a potječe još od starogrčkog istraživača Teofrasta (372. pr. Kr. – 287. pr. Kr.), Aristotelovog učenika i koja se zadržala sve do naših dana, još dugo biti aktualna pa će vjerojatno trebati proteći i još mnogo vremena dok se ovakav pogled na bršljan ne promijeni.

Marko Randić