Bioraznolikost uključuje sav živi svijet pa, između ostalog, u taj pojam trebamo uvrstiti i vrlo složene veze između pojedinih organizama, koje se često temelje na iznimnoj raznolikosti kemijskih spojeva koje u svojim stanicama i tkivima proizvode i skladište, a ponekad ih i izlučuju u okoliš i to počevši od onih najsitnijih – mikroroganizama, pa do onih znanto većih i složenijih – gljiva, biljkaka i životinja. Ovdje donosimo kratku crticu o (još) jednoj novoj vrsti u flori šireg riječkog područja, a povezana je s pčelama (20. svibnja obilježava se Svjetski dan pčela!) i osebujnom skupinom kemijskih spojeva značajnih za tzv. “pirolizidinske” otovrne biljke.

Sl. 1. Nejednakozubi staračac (Senecio inaequidens) u okolici Rijeke (foto: M. Randić)

Premda do sad nije u botaničkoj literaturi zapisano, a niti ubilježeno u bazu podataka hrvatske flore (FCD: https://hirc.botanic.hr/fcd/DetaljiFrame.aspx?IdVrste=27624&taxon=Senecio+inaequidens+DC.), na širem riječkom području svoj je put širenja započela još jedna novopridošla biljka – i ovog puta to je još jedna naočita glavočika (vidi i: https://ju-priroda.hr/2020/05/nova-vrsta-rijecke-flore-karwinskijeva-hudoljetnica/) – nejednakozubi staračac (Senecio inaequidens). Prve smo primjerke ove vrste još davne 1992. godine pronašli na svježe razrovanoj kamenitoj površini uz skladište na Žegotima u Kastavštini. Sudeći po kasnijim pronalascima na širem se riječkom području nejednakozubi staračac širi uz prometnice, na iskopima i nasipima, ali, što je zanimljivo – zadnjih godina i na gromačama i škraparima. Danas je osobito čest u suburbanim predjelima šireg riječkog područja – u Martinšćici, na Orehovici, Svilnu, Dragi, Kostreni, na Viškovu i Kastavštini. Ta vrsta ima vrlo upadljive, čak bi se moglo reći lijepe, dekorativne glavice cvata s izraženim jezičastim cvjetovima žute boje (sl. 1).

Sl. 2. Pčela skuplja nektar na cvatu lisičine (foto: M. Randić)

Praćenje širenja ove vrste moglo bi imati praktičnu važnost, jer je zbog pirolizidinskih spojeva biljka zanimljiva u okolišnoj toksikologiji – poznati su slučajevi otrovanja domaćih životinja koje su biljku pasle. Također, na riječkom području zamijetili smo da cvatove, budući da se cvatnja, vjerojatno i zbog klimatskih promjena, produžuje od proljeća do kasne jeseni, rado posjećuju pčele. Zbog toga bi toksini iz takvih, tzv. “pirolizidinskih” otrovnih biljaka svoje djelovanje mogli proširiti na čovjeka, osobito putem životinjskih proizvoda koji mogu biti kontaminirani toksinom – mesom domaćih životinja, medom i peludom pčela.

Sl. 3. Bradavka u cvatu (foto: M. Randić)

U ljudski organizam još češće pirolizidini mogu dospjeti putem peluda i meda nekih drugih vrsta biljaka – a na širem riječkom području to su primjerice lisičine (Echium sp. div., sl. 2) ili, osobito drugdje u svijetu, putem plodova bradavki (Heliotropium sp. div., sl. 3). Sve su to biljke iz jedne druge biljne porodice – oštrolista, koje također imaju upadljive cvatove i cvjetove modrih, ružičastih ili bjelkastih boja, a također ih vrlo rado posjećuju pčele. U posljednjem slučaju lakše je utvrditi porijeklo proizvoda nego u slučaju meda i peluda koje su pčele skupljale na staračacu, jer se med i pelud – koji je, na primjer, od lisičine svojstvene, purpurne boje, lakše razlikuje i mikroskopskom metodom istraživanja peludnih zrnaca. Otrovanja pirolizidinskim spojevima bradavki učestala su u onim dijelovima svijeta gdje su te biljke čest korov žitnih polja, odakle sjemenjem dospijevaju u brašno žitarica, a time i u ljudsku hranu.

M. R.